U intimnoj rupi od smole i posve zavaljan u blato, dočekao je sinoć u Harteri »Let 3« stotinjak svojih kolega glazbenika i prijatelja kako bi im gotovo dvosatnim koncertom navijestio ponovno objavljivanje dva ključna albuma riječke i hrvatske diskografije – »Two Dogs Fuckin'« i »El Desperado«.

 
Lišen kostimografije, scenografije i pjesama iz dvijetisućitih, zbog čega ga se često pribijalo na stup srama, tek prljav, gol do pasa i svirački brutalan »Let« se trijumfalno vratio svom ishodištu u koje je duboko utkana filozofija »Termita« i »Strukturnih ptica«.
 
Nakon tri desetljeća tako je naslijeđe kultnog punk benda, odnosno multimedijalnog projekta Damira Martinovića Mrleta uskrsnulo na pozornici vježbaonice »Leta 3« smještene u jednoj od napuštenih hala bivšeg industrijskog ponosa, Tvornice papira. Tjeskobna rupa kojoj su ostaci nekadašnjeg skladišta, crni zidovi i old-school neonska rasvjeta dali štimung underground kluba iz osamdesetih, kao okupljališta ljudi s društvene margine, Letova se prostorija pokazala idealnim ambijentom za uprizorenje mračne, na trenutke i morbidne »zvučne slike« prva dva albuma benda.
 
»Sam u vodi«, kao A1 s prvijenca »Two Dogs Fuckin'« ujedno je otvorio koncertnu promociju na kojoj je »Let 3« pružio sve ono što nasušno nedostaje današnjoj hrvatskoj glazbenoj kulturi – istinski rock underground kao suštu suprotnost sceni koja se za sitniš prodala velikim korporacijama ili se ljigavo slizala s pjevačima balkanskog folka. Dramaturški dorađena do najsitnijeg detalja, s fascinantnim Zoranom Prodanovićem Prljom, koji se iz ptice pretvara u nekakvu disko kuglu, desetominutno mračnjaštvo pjesme »Sam u vodi« ipak je u svom finišu glasno, onako punkerski eksplodiralo.
 
Uvertira s razbarušenim i basu posve posvećenim Mrletom, od čijeg je podmuklog brujanja vibrirao i zid, vjerojatno je u hipu u sjećanje prizvala »Termite«, a buran početak sa »Zorom« se razvio u vatromet zvukova benda čija silovitost i uštimanost brojne kolege jednostavno tjera da preispitaju svoje članstvo u Hrvatskoj glazbenoj uniji.
 
Zaglušujući zvučni zid se visoko digao stapanjem hitova »Ne trebam te«, »El Desperada« i »Fuck famiglije« u posve novu pjesmu koja je, poput udara meteora, uzdrmala prostoriju, pa svi oni koji se ovih dana spremaju pogledati jedan iz serije koncerata neka se dobro pripreme za atak na uši kakav se danas na hrvatskoj rock ili punk sceni više ne može susresti.
 
S »Vjernim psom« vremeplov se definitivno vratio u desetljeće kad su Općinska konferencija SSOH i »Val« organizirali koncerte, poput onoga s »Parafima« i »Termitima« u opatijskoj Kristalnoj dvorani.
 
Otad je proteklo puno godina, a od nekadašnje punk-rock subverzije ostala su samo sjećanja, poput onih koja su stigla s udarnim brojevima »El Desperada« – «Fahrenheite« i »Voules vous« dobro su oznojili i publiku i bend čija je rana diskografija, pokazuje vrijeme, u posvemašnjem raskoraku s onom novijeg datuma. Povratak korijenima, pjesmama obojenima poetikom i nafilanima začudnim metaforama, čini se i kao smisao cijele ideje da se promocija održi u skladištu, a ne u sportskoj dvorani kojoj je Let 3 definitivno danas dorastao.
 
Ujedno, bio je to i putokaz koji otkriva pravac u kojem bi se trebala odvijati evolucije benda čija je budućnost nezamisliva bez podrške novih (danas već starih) članova – Mateja Zeca, Dražena Baljka, Branka Kovačića i Kornelija Đurasa.
 
Neosporno veliko finale premda svirački brutalne, a opet tako sjetne promocije reizdanja dvaju albuma čiji je sadržaj prvo zameo ratni vihor, a potom ga debelo prekrila prljavština hrvatske privatizacije i divljeg kapitalizma s čime je isplivao i talog jeftinog glazbenog zabavnjaštva, donosi »Niotkuda« s prljavim rifovima gostujućeg gitariste Josipa Maršića, te priskakanjem upomoć drugog bubnjara Borne Mancea. Na sićušnom stageu tako se u jednom trenutku našlo osam glazbenika, k tomu potpomognutim elektroničkim ritmom, što je prijetilo da Letova prostorija, kao i dio tvorničke baštine Hartere, jednostavno bude sravnjeno sa zemljom.
 
S takvom mašinerijom bend je glasno poručio kako želi kotač vratiti unatrag, u godine kad je Rijeka bila predvodnik nezavisnog rocka, a gradski asfalt i prigradske garaže rađale velike bendove.
 
No, aktualnosti na gradskoj sceni glazbene (sub)kulture, dakako imajući na umu zbivanja oko Stereo dvorane, Svida i Palacha, vrlo jasno govore kako će »Let 3« s takvim svojim promišljanjem ostati sam u rupi od ljepljive smole.
 
Izvor: www.novilist.hr