Desetljeće glazbe u kojem je važnija forma od sadržaja. Nakon popa, instant glazbeni celebrityji zagadili i druge žanrove, ponajviše nezavisnu, takozvanu indie pop-rock kulturu koja je barem jednom mjesečno imala novi »Stooges« ili »Velvet Underground«.

 
Fabriciranje glazbenih zvijezda, ponajprije u laboratorijima britanskih medija posvećenih glazbi, obilježit će prvih deset godina novog milenija. Za glazbeni uspjeh bila je važnija forma od sadržaja, frizura od gitare, pa su, nakon popa, instant glazbeni celebrityji zagadili i druge žanrove. Ponajviše nezavisnu, takozvanu indie pop-rock kulturu, koja je barem jednom mjesečno imala novi »Stooges« ili »Velvet Underground«, nove »Beatlese« ili »Stonese«. No, godine su odmicale, novi »Stooges« nismo dobili, a novih »Beatlesa« ima samo u tragovima. Ostalo je tek nekoliko hvalevrijednih albuma prvijenaca koji su obećavali velike karijere, međutim malo je, premalo bendova objavilo dobar i drugi album.
 
U domaćim glazbenim vodama nije bilo ništa bolje, pa su od dvijetisućitih bile puno zanimljivije i ratne devedesete. Vodeća imena hrvatske pop-rock glazbe nisu nadmašila standarde što su ih sami postavili u prethodnoj dekadi. Najbolji album »The Beat Fleeta« ostaje »Ping-pong (umjetnost zdravog đira)«, Damira Urbana »Žena dijete«, »Leta 3« »El Desperado«, »Hladnog piva« »Desetka« ili »Pobjeda«, Gibonnija »Judi, zviri i beštimje«… Jedino osvježenje u novom mileniju u Hrvatsku je uvezeno iz Bosne i Hercegovine, a ono je, dakako, Edo Maajka. U novo desetljeće stoga ulazimo u iščekivanju svježine koja je stigla sa »Slušaj mater« ili »No sikiriki«.
 
1. »KID A«
 
»Radiohead«, Capitol records, 2000.
 
Nakon odlaska Kurta Cobaina u travnju 1994. godine, svjetska alter-rock pozornica tražila je svoju novu veliku zvijezdu, a kao oltar kojem će se naraštaji klanjati nametnuo se britanski »Radiohead«. Albumima iz devedesetih (»Pablo Honey«, »The Bends« i »OK Computer«), »Radiohead« je, uvjetno rečeno, nastavio tamo gdje se zaustavila »Nirvana« pa su reflektori svjetskih pozornica okrenuti prema Tomu Yorku i njegovom bendu. No, »Kid A« je sve promijenio. Objavljen u listopadu 2000. godine, »Kid A« je kao malo koji album u dugoj povijesti diskografije podijelio glazbenu javnost. Koplja je, dakako, lomilo njegovo elektroničko ruho. Zamjenu glasnih gitara i prljave rock produkcije s klinički čistim zvukom i matematički preciznim ritmom iz elektroničkih sprava, odnosno usvajanje načela »inteligentnog techna« umjesto ponovnog bavljenja ostavštinom očeva rocka, dvojako se tumačilo. Kao izdaju rokerskih načela ili, suprotno, kao hrabar iskorak benda kojim najavljuje dolazak 21. stoljeća. Svu kontroverzu albuma najbolje dočaravaju i aktualni pregledi najznačajnjih diskografskih trenutaka u minulih deset godina. Naime, u nekima od njih »Kid A« nije uvršten niti među stotinu najboljih albuma, u nekim drugima je vodeći, nerijetko i neprikosnoveni broj jedan. No, bez obzira na tumačenja, »Kid A« je postao i ostao najuspješniji elektronički album jednog rock benda.
 
2. »LCD SOUNDSYSTEM«
 
»LCD Soundsystem«, DFA/Capitol, 2007.
 
James Murphy s projektom »LCD Soundsystem« ponudio je najveće osvježenje u diskografiji u proteklim godinama novog milenija. Premda je ovaj Njujorčanin, inače rođen u Princetonu u New Jerseyju, svu svoju glazbenu genijalnost objelodanio još s pokretanjem danas već kultne disko-punk etikete DFA Records, u kojoj su svoje utočište pronašli brojni glazbeni čudaci, Murphy će se svjetsku slavu steći s albumom »LCD Soundsystem«, prvijencem istoimenog projekta. Naime, Murphy je svoj debi nakitio hitovima poput božićnog drvca, a bavljenje najrazličitijim glazbenim žanrovima (acid house, post-punk, garage rock, psihodelični pop) »LCD Soundsystemu« donijelo je status projekta koji su svi zavoljeli i nije dugo trebalo da njegov osnivač postane nova velika zvijezda s obje strane Atlantika. Danas, pet godina nakon objavljivanja, »LCD Soundsystem« također ostavlja dojam svojevrsne best of kolekcija pjesama nekoliko žanrovski posve različitih bendova, a James Murphy je ime koje ćemo zasigurno susresti i u nekim budućim glazbenim inventurama.
 
3. »A RUSH OF BLOOD TO THE HEAD«
 
»Coldplay«, EMI, 2002.
 
Nižući u zavidnom ritmu dobre albume, »Coldplay« je postao najveći bend »rođen« u novom mileniju. Već prvim albumom »Parachutes«, »Coldplay« se nametnuo kao mali U2, a nakon početnih boljki i šuškanja da se raspadaju, stigao je »A Rush of Blood to the Head«. S drugim albumom bend je na najbolji način pokazao da namjerava trčati na duge staze. Premda će Chris Martin od 2000. naovamo otpjevati neke od najljepših pop pjesama, »A Rush of Blood to the Head« ostaje nekako najtoplija glazbena priča njegovog »Coldplaya«. Problem drugog albuma »Coldplay« je tako elegantno zaobišao jer »A Rush of Blood to the Head« donosi zreli vokal Chrisa Martina, ljubavne pjesme koje nisu upale u zamku patetike, dok glazbena pozadina prati sjetnu, melankoličnu liriku.
 
4. »FUNERAL«
 
»Arcade Fire«, Merge records, 2004.
 
Zadnjih godina boje kanadske glazbene scene brani »Arcade Fire«, čudan bend iz Montreala kojem se ne može osporiti glazbena zanimljivost. Osnovan 2003. godine, »Arcade Fire« se pokazao kao ne osobito plodan bend – do danas su objavili svega dva albuma, no oba su prave glazbene poslastice. Sjajnom lirskim trenucima i emotivnim klavirskim dionicama, »Funeral« se nametnuo kao najhrabriji i najzanimljiviji prvijenac jednog nezavisnog rock benda. Originalnost i maštovitost splasnula je s drugim albumom, »Neon bible«, očito je »Arcade Fire« podlegao hypeu podignutim s prvijencem, što se supružnicima Win Butler i Régine Chassagne, naravno, ne može zamjeriti.
 
5. »RIOT ON AN EMPTY STREET«
 
»Kings of Convenience«, Astralwerks, 2004.
 
Premda svojim skladom i folk melankolijom neodoljivo podsjećaju na Paula Simona i Arta Garfunkela, Norvežani Erlend Oye i Eirik Glambek Boe u svom projektu »Kings of Convenience« do savršenstva su razvili akustični minimalizam američkih glazbenih istomišljenika. S obzirom na to da je »Kings of Convenience« projekt dvojice zaljubljenika u glazbu, inače zauzetih i nekim drugim poslovima u životu, ne čudi relativno skromna diskografija Norvežna, no svaki njihov album je blještavi glazbeni dragulj. Najosobniji i najupečatljiviji svakako je »Riot on an Empty Street« kojim su Oye i Boe stekli simpatije i puno dalje od Norveške. Iako je »Riot on an Empty Street« posve minimalistička ploča, glazbena toplina stiže u izobilju, a tako obične i svakodnevne životne priče, poput izgubljenih ili pronađenih ljubavi, Oye i Boe prenose u stihove i melodije koje slušatelju niti danas ne daju mira.
 
6. »MELODY A. M.«
 
»Röyksopp«, EMI, 2001.
 
Da najzanimljivija i najraznovrsnija glazba proteklih godina stiže iz Norveške, potvrđuje i Röyksopp, bend ponikao na valu lounge elektronike s početka milenija da bi danas stasao u veliku festivalsku atrakciju. Debi Melody A.M. uspio je inteligentnu elektroničku glazbu jednog Boards of Canada učiniti pristupačnom za najšire slušateljske krugove. Doduše, Röyksopp puno toga duguje i filmskoj glazbi sedamdesetih, što je par Torbjorn Brundtland i Svein Berge ujedinio u jedinstveni zvučni rukopis koji je dao hitove kojim nisu mogle odoljeti niti ljestvice posvećene pop glazbi. Iz elektroničkog undergrounda Eple ili Poor Leno transformirali su se u pop evergrine, a Röyksopp u bend koji je u novom mileniju nadmašio svoje razvikanije kolege. Air ili Daft Punk, recimo.
 
7. »IS THIS IT«
 
»The Strokes«, RCA records, 2001.
 
Galama koja se 2001. godine podigla oko njujorškog The Strokesa ne susreće se često – prvijenac je dizan u nebesa, a bend proglašen kao nešto najbolje što se glazbi dogodilo od Stoogesa i Velvet Undergrounda. No, od Strokesa je danas ostalo malo, tek sjećanje na uspješan debi »Is This It«, njegova dva nasljednika već su odavno pala u zaborav, koji u svojih 40-tak minuta trajanja vjerno kopira uspješniju rock prošlost. Najveća zasluga albuma jest u činjenici što je izgurao rock iz slijepog kolosijeka i vratio zanimanje za garažni zvuk koji je zarazio neke nove glazbene naraštaje. Ujedno, »Is This It« je dobar primjer kako se medijsko napuhivanje najčešće, poput bumeranga, vrati bendovima u glavu.
 
8. »SINCE I LEFT YOU«
 
»Avalanches« , XL, 2001.
 
Da australska glazbena scena nije samo AC/DC, pobrinuo se »Avalanches«, bend dugih, predugih diskografskih pauza. Nakon sedmogodišnje stanke, »Avalanches« je 2001. godine dobro prodrmao svjetsku scenu albumom »Since I Left You« koji je satkan od gotovo tisuću semplirnih dionica. Premda posuđivanje sekvenci tuđih melodija ili refrena nije niti 2001. bilo nešto novo niti inovativno, »Since I Left You« snažno je odjeknuo, a spajanje elektroničke glazbe i popa u jedinstvenu, posebnu cjelinu učinilo je da sjećanje na drugi album »Avalanchesa« ne iščezne sve do današnjih dana.
 
9. »CROSS«
 
»Justice«, Ed Banger/Vice, 2007.
 
Najveći hype u svijetu elektroničke glazbe proteklih godina digao se oko francuskog benda »Justice«, kojim su njegovi osnivači Gaspard Augé i Xavier de Rosnay nastavili tradiciju svojih sunarodnjaka Daft Punk. Zapravo, Justice je postao Daft Punk novog milenija, kraljevi plesnog podija koji su debijem Cross vratili francusku plesnu produkciju u središte zanimanja. Cross je tipičan francuski elektronički album u kojem gitarski rifovi, psihodelične klavijature i ritam mašine imaju svršen suživot. Vrijeme će pokazati hoće li se Justice zadržati u vrhu europske i svjetske plesne produkcije ili će im se, pak, hype obiti o glavu.
 
10. »FRANZ FERDINAND«
 
»Franz Ferdinand«, Sony, 2004.
 
Rock bend koji se minulih godina najbolje nosi s nametnutom slavom svakako je škotski »Franz Ferdinand«. Obećavajući debi, »Franz Ferdinand« dobio je jednako zanimljive nasljednike pa su škotski rokeri s razlogom ponijeli status koncertno najzanimljivijeg benda. Ipak prvijenac svojom pop radiofoničnošću ostaje ono po čemu će se bend vjerojatno još dugo pamtiti, pa se »Franzu Ferdinandu« može pridodati etiketa »malih Beatlesa« dvijetisućitih.
 
Izvor: novilist.hr