Inspiraciju u klasičnim, ali i u suvremenim književnim djelima pronašli su i to otvoreno pokazali Iron Maiden, Metallica, David Bowie, Police i mnogi drugi.

Možda se čini da klasična književnost i rock glazba nemaju puno zajedničkog, ali onaj tko usporedi ostavštinu književnika i rockera, može naći više poveznica nego što se nadao. Pisci rock pjesama nisu nikada bježali od svojih književnih i filozofskih uzora, iako je to bilo teško razaznati kada bi neke od tih stihova upakirali u note od kojih neke zvuče oprečno »lijepoj književnosti«.
Treba poznavati izvornik da bi se shvatilo o čemu se radi, pa tako treba znati da je pjesma »One« grupe Metallica inspirirana antiratnom pričom i filmom »Johnny Got his Gun« pisca i scenarista Daltona Trumba. Njihov »The Call of Ktulu« dobio je naslov po zbirci kratkih priča utjecajnog SF i horor pisca H. P. Lovecrafta. Još je teže, primjerice, iz pjesme shvatiti da su se svojevremeno i Duran Duran za svoj hit »Wild Boys« poslužili književnim predloškom. Interpretaciji i parafraziranju rockera nisu izbjegla ni Shakespeareova djela, počevši od priče o Romeu i Juliji kojom su se poslužili gothic rockeri HIM za hit »Join Me in Death«.

 
Juriš teške artiljerije
Bend čije su pjesme često inspirirane klasičnom književnošću je Iron Maiden. Članovi nisu nikada skrivali svoje intelektualne uzore, ponekad otvoreno obrađujući poeme poput »The Rime of the Ancient Mariner«, poeta engleskog romantizma Samuela Taylora Coleridgea, koja se u hrvatskom prijevodu Luke Paljetka zove »Pjesma o starom mornaru«. Zanimljivo je zapravo što su učinili s ovom pjesmom, neki kažu kršćanskom alegorijom, od sedam dijelova - jednostavno su je prepričali i tako stvorili jednu od svojih najdužih skladbi, rastegnutu na više od 12 minuta. Kao inspiracija kasnije su im poslužili i Huxleyjev »Divni novi svijet« ili od Goldingov »Gospodar muha«, što se vidi već po naslovima, i još mnoge druge priče. Maideni su se, kao i većina drugih grupa, držali svoje engleske književnosti, što je i razumljivo budući da su engleski bend.
Iz naslova nekih od njihovih pjesama ne može se otkriti odakle su crpili nadahnuće, no to postaje jasno tek iz teksta pjesme. Recimo, »The Trooper«, jedan od njihovih najvećih hitova, nadahnut je poemom »Juriš lake konjice« (Charge of the Light Brigade) Alfreda Tennysona, koja je istinita priča o pogibelji četiristotinjak konjanika u bici za Balaklavu za vrijeme Krimskog rata 1854. godine. Zbog neorganiziranosti britanskih zapovjednika, šest stotina konjanika poslano je u smrt od ruske artiljerije, a i Tennysonova i Harrisova priča događaj evocira jednakom gorčinom. Možda se kod Tennysona na početku još osjećaju određeni prkos i ponos, ali u pjesmi Maidena toga nema i jasno je odmah da se radi o pokolju. Ratni kaos i sukob s Rusima, njihovi topovi i muškete izvrsno su opisani u »The Trooper« sve do samrtnog hropca glavnog junaka u zadnjem stihu. Iako to možda ne shvaćaju svi dok slušaju ovu pjesmu o »Konjaniku«, gitare izvrsno dočaravaju topot konja i kakofoničnu ratnu tutnjavu.
Dio metalaca je uvijek bio sklon mitologiji, pa nas zapravo i čudi da u više pjesama ne nalazimo događaje ili likove iz Tolkienovog »Gospodara prstenova«. Ipak, nećemo zaboraviti grupu Blind Guardian koja se direktno nadahnjivala ovom trilogijom i Tolkienovim »Silmarillionom«, a nisu bili jedini. Ovi njemački metalci nisu u svojim žesticama interpretirali samo Tolkienove sage, već su njihove pjesme nadahnute i djelima SF pisaca Franka Herberta, Stephena Kinga i drugih.

Jer sve se mijenja
Jedan od vrlo zanimljivih primjera utjecaja klasičnih književnih djela u suvremenoj glazbi je spektakularni mjuzikl Jeffa Waynea »War of the Worlds«, dakako direktno inspiriran Wellsovim »Ratom svjetova«. Wayne je Wellsovom klasiku znanstvenofantastične literature dodao još napetosti svojim dramatičnim tonovima koji se izvrsno čuju u »Eve of the War«, glavnoj i najpoznatijoj skladbi iz mjuzikla. Wayne uspijeva i poglavlje o potonuću broda »Dijete groma« učiniti još zanimljivijim nego što je u knjizi, ali u slobodi interpretacije i u želji za osuvremenjivanjem pretjeruje kada dodaje ženske likove, iako ih u knjizi takoreći nema (pojavljuju se u nekoliko usputnih rečenica) i ubacuje priču o ljubavnim čežnjama protagonista, koje se u knjizi također ne spominju. U Wayneovoy verziji Wellsovog djela sudjelovali su, između ostalih, Justin Hayward iz Moody Bluesa te u prvoj verziji i Phil Lynott iz Thin Lizzyja.
Priča o dosezanju i prelaženju granica svojih sposobnosti opisana u knjizi Richarda Bacha o galebu Jonathanu Livingstonu iskorištena je kao predložak za himničnu pjesmu »Eagle« grupe Abba. Iako se radi o orlu, a ne o galebu, sličnosti s Bachovom knjigom je teško ne primijetiti već u prvim stihovima: »Vidjeli su mjesta izvan moje zemlje i otkrili nove horizonte«. Jonathanom Livingstonom inspirirala se i nekadašnja američka pop ikona Neil Diamond, za soundtrack istoimenog filma. Album je prošao puno bolje nego film.
Talijanski se kantautor Franco Battiato inspirirao klasičnom filozofijom. U ovim krajevima poznat po svojim najvećim hitovima s početka osamdesetih »Centro di gravita' permanente« i »I treni di Tozeur«, devedesetih se udružio s Manliom Sgalambrom, iskusnim filozofom koji o rock muzici nije znao baš ništa, ali zajedno su izvanredno funkcionirali u pjesmi »Di passagio« s albuma »L'imboscata«, što je tek jedan od primjera. Cijela pjesma je direktno inspirirana teorijom starogrčkog filozofa Heraklita o vječnom kretanju, poput one izreke da se ne »možemo smočiti dva puta u istoj rijeci«, a Sgalambro na početku i na kraju pjesme recitira Heraklitove stihove. Treba ipak reći da ako je ikada postojao filozof među rockerima, onda je to Battiato čije su skladbe većinom ispunjene filozofskim promišljanjima, bilo da interpretira tuđe stavove ili iznosi svoje osobne.
Filozofiju su voljeli i drugi. The Police su nakon prva tri nejasna naslova albuma, četvrti album nazvali »Ghosts in the Machine« što podsjeća na jednu od teorija Renéa Descartesa. Peti album »Synchronicity« u svom se naslovu i dvije istoimene pjesme direktno referira na teoriju sinkroniciteta psihologa i Freudovog kolege Carla Junga o povezivanju nepovezanih događaja. Originalno, vinilno izdanje albuma zaključuje pjesma čiji je naslov prepisan iz književnog djela - »Tea in the Sahara«, iz romana »Sheltering sky« Paula Bowlesa.

Špijuni u kući ljubavi
Jedno od najčitanijih djela britanske književnosti ipak je »1984.«, koja nikako da prestane biti aktualna. Ukoštac s pretvaranjem Orwellove antiutopije u pop skladbu uhvatio se David Bowie kada je sedamdesetih pisao pjesme za mjuzikl inspiriran ovom knjigom. Mjuzikl nikada nije realiziran ali Bowie je snimio istoimenu pjesmu, koju je kasnije obradila i Tina Turner, a on je na albumu »Diamond Dogs« objavio još dvije pjesme iz nesuđenog mjuzikla koji Orwellovi nasljednici nisu htjeli odobriti. Ovom negativnom utopijom je, navodno, inspiriran i jedan od najvećih hitova grupe Alan Parsons Project iz 1982. koji govori o »Oku na nebu«. Iskreno, »Eye in the sky« nam više zvuči kao klasična paranoja zbog mogućnosti nadziranja koje imaju špijunski sateliti koji kruže oko Zemlje, nego kao direktno pozivanje na Velikog brata ili na išta što ima veze s Orwellovom izvornom pričom.
Magičnu privlačnost za autore pop i rock pjesama imala je i knjiga »Špijun u kući ljubavi« vječito provokativne spisateljice Anais Nin. Barem tri pop i rock pjesme inspirirane su ovom pričom, makar njihovi stihovi nemaju uvijek direktne veze s pričom. »Spy in the House of Love« bio je jedan od hitova Steveja Winwooda, zatim grupe Was (Not Was), a njenim se naslovom i djelomično pričom poslužila Deborah Holland, pjevačica i autorica teksta manjeg hita »There's a Spy (in the House of Love)« grupe Animal Logic. Inače, ovo je bila grupa koju su činili bubnjar grupe Police Stewart Copeland i cijenjeni basist Stanley Clarke. Pored njih, postojala je i grupa House of Love koja je prema knjizi Anais Nin (očekivano) nazvala jedan od svojih albuma.

La nebbia a gl'irti colli…
Spomenimo i primjer upotrebe bogate talijanske poetske ostavštine kojom se poslužio Fiorello, poznati talijanski radijski i TV voditelj i komičar te povremena lakoglazbena zvjezdica. On je 1993. jednostavno otpjevao u cijelosti poeziju »San Martino« koju je nekih 110 godina prije njega napisao Giosue' Carducci, jedan od najvećih talijanskih pisaca i književni nobelovac.
 
Mladen Radić
izvor: Glas Istre