U subotu su lokali bili djelomično prazni. No, naletjeli smo na ekipu, koja se vidljivo dobro zabavljala, „ispred riječke“ tj. točna lokacija bi bila ispred današnje Erste banke. Već na prvi pogled, skroz zanimljiva ekipa.  Jednostavno, trebalo je uletiti  i ispitati ih čekaju li tu prije odlaska na neko određeno mjesto ili je pak ovo odredište na koje su namjeravali stići i ostati.

Odmah smo dobili odgovor: „Tu smo došli, tu ćemo ostati“. A onda je krenula njihova priča. „Sve se komercijaliziralo. Više ni u čemu nema duše. Svi su postali robovi sistema i nigdje čovjek više ne može biti slobodan i opušten“, nastojao nam je Mr. Anonimus ispričati stavove ove ekipe. Pokušao nam je objasniti i način na koji funkcionira ekipa s riječke: „Objasniti supkulturu ili situaciju prema američkim glupim modelima, to je potpuno nepotrebno! Jednostavno, ova ekipa se nađe ovdje, jer nam se ne da biti po „kafanama“. Visjeti po „kafanama“ je jednako besposleničarenju. Zašto „kafane“? Mogu stajati vani s ekipom i super nam je. Ovo je tu zatvoren krug ljudi. Ima i više takvih zatvorenih krugova, ali svi se međusobno znamo, otvoreni smo jedni prema drugima i slobodni. A „kafanizacija“ i višenje po shoping molovima i fensi-šmensi kafićima bez života gdje ljudi po cijele dane sjede i piju fensi cuge...get a life!

Oni su svi podložno modi.“ Saznali smo i to da ova ekipa ne izlazi van određenim danima, već spontano: „Kad se nađemo, se nađemo“.  Ali ipak, bude to većinom vikendom.“Vikend je postao izlizani kliše kad ljudi idu van“, zaključio je Anonimus uz dodatno objašnjenje i popratni smijeh: „nekima je od vikenda do vikenda jedan dan, dok je nekima vikend svetinja“.

S obzirom da je svaki pojedinac stajao u krugu sa čašom ruci, željeli smo saznati što se pije. „Alkohol!“, odgovorili su jednoglasno. A Anonimus je objasnio: „Ovisno o ukusu; netko pije pivo, netko vino, netko žesticu“. Zaključio je: „Nije bitno koliko ni šta. Bitno je da imamo cugicu, neki duhančić ili cigaru, da se družimo i blebećemo na otvorenom zraku“. O tom otvorenom zraku nastavio je: „Previše betona i asfalta ubilo je dosta klubova. Vlada kaos. Da imamo kakvu livadu u blizini, otišli bismo na livadu!“.

Dakle, ovo je još jedna priča o još jednoj riječkoj supkulturi, ne podložnoj komercijalizaciji, slobodna uma koja se slobodno zabavlja.