Protekli tjedan donio je zimu. Pravu zimu. Ledenu buru i temperature ispod nule. Svatko normalan odlučio bi ostati doma za vikend, no odlučio sam barem napraviti đir po gradu i izvidjeti situaciju ove subote. Prva postaja bila je klub Place.

KLUB PLACE

Za legendarnu Big Rock Mamu znao je cijeli grad. Na njenom mjestu sada se nalazi klub Place, otvoren pred godinu i 4 mjeseca. Voditeljica kluba Doris opisala je program kluba vrlo jednostavno – tu ima svega. Za svakakvu ekipu. Ne cilja se određena ekipa ni subkultura, u interesu im je privući što šareniju publiku i ponuditi što šareniji program. No, ne podilaze mainstreamu.

Klub je zamišljen kao alternativan i takav program i nudi. Tako da je program uvijek drugačiji od drugih. Place je vidio i rock svirki i underground rap koncerata i čudnih hipstera u čudnim glazbenim vodama. Ipak, većina posjetitelja je mlađa ekipa. Klub sam po sebi nije pretrpio većih promjena od kad je promijenio ime. Interijer je uglavnom isti, iako je uređen nanovo. Malo boje i klub je već dobio dosta na svježini.

Place je vidio i bolju popunjenost od sinoćnje, ali to ćemo pripisati vremenu. Ipak, nije falilo ekipe koja bi podijelila svoje mišljenje. Grupa 18-godišnjih momaka bila je vrlo razgovorljiva. Jan je sinoć prvi put došao u Place. Glazba mu se svidjela, a doveo ga je prijatelj Ivan. Matija je okorjeli roker i navraća u Place zbog Rock svirki. Znao je navratiti i u Big Rock Mamu dok je bio mlađi, ali je sada češće tu. Ivan kaže da je od sve trojice on jedini rocker.

U Big Rock Mamu počeo je zalaziti još kao klinac i uvijek je bio zadovoljan, iako je klub bio rupetina. Po njemu, Place je više-manje ista stvar. I dalje dolazi zbog kluba i atmosfere, iako su ljudi nekako drugačiji. Na moje pitanje što time misli reći, odgovorio je da nema pojma, da su ljudi jednostavno drugačiji. Ali je i dodao da voli dolaziti zbog crvenokose konobarice. Bravo za njega.

Htio sam čuti i drugo mišljenje. Mišljenje nekoga tko dolazi u klub već duže vrijeme i koja bi mi mogao reći par riječi o klubu nekad i sad, ali kao što je voditeljica rekla, klub posjećuje uglavnom mlađa ekipa. Osjećao sam se kao Tom Cruise. Dok nisam naletio na Filipa. Sa svoje 23 godine, sinoć je poprilično dizao prosjek godina u klubu. Njemu je klub sad definitivno bolji. Voli glazbu koja se pušta, voli atmosferu, voli i sam klub. Po njemu, Rijeka je u Placeu konačno dobila alternativni klub kakvog zaslužuje. Place je jedini klub koji u 4 dana u tjednu pruža 4 totalno različita programa. On je osobno stari rocker i zbog toga dolazi u klub – ovdje dobiva sav rock koji mu treba. Dok sam ja razgovarao s ekipom, stage je već bio spreman za večerašnji program.

Unatoč nesnosnoj zimi i svoj sili otkazanih koncerata i partija po cijeloj Rijeci, Place je sinoć bio poprište jednog. Indie/electro/pop grupa Kimiko iz Zagreba probila se kroz Gorski Kotar da bi odradila koncert u burnoj Rijeci. Kao predgrupa nastupio je Svän, momak iz Rijeke koji svira gitaru. Svane ili Svene, svaka ti čast. Momak stvarno ima dobru kemiju s gitarom, ali po mom skromnom mišljenju, njegov nastup nije bio subotnje klupsko događanje. Subotom navečer ekipa želi izaći i lomiti, a ne stajati zamišljeno i aplaudirati nakon odsvirane dionice. Da sam otišao na nekakvo kulturno događanje, bio bih oduševljen. Ovako, ostao sam malo iznerviran.

Što reći za Kimiko? Koju poruku poslati? Članovi benda Zoran i Lora popeli su se na stage tiho i nenametljivo. Skoro bih rekao preplašeno. Bez suvišnih uvoda najavili su prvu stvar – Penguin in a Golden Coat. Unatoč tehničkim poteškoćama, ekipica je svirala svoje. Kimiko u zadnje vrijeme dobiva pozitivne kritike na svoj rad i posljednji album. No, to nije moja šalica čaja. Svaka čast na trudu i kreativnosti, ali sinoćnji nastup nije bio za izaći subotom vani. Više je bio za ostati doma, slušati tu glazbu i razmišljati. Prvo sam pomislio da mi je pomalo dosadno jer ne poznajem žanr, pa se ne mogu opustiti i uživati, no osvrnuo sam se oko sebe i promotrio ekipu. Miks hipstera i rockera doimao se više kao da se nalazi u coffee shopu nego u klubu. Dobar dio ekipe je sjedio i pričao neke svoje priče. Drugi dio je stajao ispred stage-a u pozi u-muzeju-sam-i-gledam-izložak-i-pokušavam-shvatiti-što-je-pjesnik-htio-reći uz aplaudiranje nakon svake odsvirane stvari. A prosjek godina je bio takoreći maloljetan. Kada ekipa tih godina ne divlja, znaš da nešto nije u redu.

Ekipa nije reagirala ni na stalne tehničke smetnje, kao da im nije bitno. U umjetnički izražaj ne bih htio ulaziti, no kao izlazak i zabava, nastup grupe Kimiko je podbacio. Ok, pomislio sam, neka se zagriju pa će zabava početi, ali nakon nekoliko odsviranih numera u istom tonu uz publiku koja razmišlja, a ne zabavlja se, zaključio sam da je vrijeme za ići dalje. Pozdrav Place-u i Kimiku, idem nazad na zimu.

PALACH

Slijedeća postaja bio je Palach. Mislim da ne moram gubiti vrijeme na suvišne priče, svi u Rijeci znaju za Palach. Klub je uvijek bio simbol riječke alternative i to je i dan danas. Nekad je mjesto okupljanja rockera i metalaca, a danas sve više postaje mjesto okupljanja onih koji žele drugačiju zabavu od mainstream klubova. Tako klub nije ograničen samo na rad vikendom u večernjim satima. Tokom radnog tjedna održavaju se različite slušaonice, projekcije filmova, striparnice, itd. Ima tu za svakoga ponešto. Vikendom se često održavaju koncerti ili partiji, i to od rock preko underground latin do dubstep tematike. GALERIJA!

Planirani koncert grupe Stillness odgođen je zbog vremenskih uvjeta, tako da je na programu bila obična subota navečer. Klub je, poput Place-a, bio slabo popunjen. Zima je očito natjerala ljude da ostanu doma. Palach je sa svojih nekoliko dvorana prostran, no ekipe je bilo taman dovoljno da zauzme stolove u toplim kutevima. Nitko nije bio raspoložen za zabavu i lom, ekipa je došla u svoj klub da se malo grije i podruži.

Franjo (31) dolazi upravo zato u Palach već 15 godina. Tu se osjeća kao doma, svi se znaju, a mjesto ima dušu. Svaki put kada dođe, ima osjećaj kao da dolazi u "Kafić uzdravlje". Sa vrata već u glavi čuje "Where everybody knows your name..." Vidio je smjene generacija i ekipe u Palachu. Nekada je bilo više metalaca, punkera i hipija. Danas je ekipa blaža. Svi žele biti individualni i originalni, pa je nastao jedan veliki miš-maš individualaca. Prije se ekipa više držala zajedno zbog istih filmova. Unatoč svemu, Palach mu je i dalje klub broj jedan.

S druge strane, Mihael (22) je student iz Varaždina koji je tek unazad 3-4 godine počeo dolaziti u Palach otprilike svaki drugi vikend jer je normalno mjesto za izaći. Barbara (22) je također iz Varaždina i počela je dolaziti također pred 3-4 godine. Klub joj se sviđa jer je alternativan i zato što je ekipa pristupačna, a željela bi čuti više dubstepa. Tihomir (36) dolazi već barem 15 godina, iako nije rocker. Dolazi zbog ambijenta i zato što maže zaplesati. Jedina zamjerka mu je što je sve manje ljudi ispred Palacha. Očito voli druženje i priču više od plesa.

Nicko (24) je bio vrlo razgovorljiv. U palach dolazi zadnje 3-4 godine zbog dobre atmosfere i kluba, ali i dobre ekipe. No, ima i zamjerki. Misli da klub može biti mnogo bolji. Premalo se vrte klasični bendovi, tipa Pink Floyd, Doors, Iron Maiden, Black Sabbath itd. Smatra da bi takva glazba učinila klub boljim. Fali i koncerata riječkih demo bendova. Želio bi vidjeti otvorene svirke, četvrtkom naprimjer, za mlade bendove koji tek počinju. Po njemu, klub se komercijalizirao. Počela je dolaziti ekipa koja inače nije dolazila, a ekipa nakon Palacha odlazi na mjesta na kojima se inače ekipa iz Palacha ne bi trebala nalaziti. Žao mu je što vidi da se rade ustupci zbog konzumerizma, potrošnje i zarade jer je klub postao baš ono što nije trebao postati.

Jana (22) dolazi od svoje 15-te. Ona obožava Palach zbog ljudi i zbog dobre glazbe. Cijena cuge je ok, a novi voditelj Mance stalno ima neke akcije. Cijene cuge su išle dolje, uveo je hranu i preuredio prostor. Jedina zamjerka je što počinje dolaziti sve više mlađih, a ona bi htjela društvo svojih godina.

Zima je očito učinila svoje. Nakon ugodnih razgovora, krenuo sam se malo opustiti i zabaviti, ali to je bila nemoguća misija. Ono malo ljudi što je došlo stisnulo se u svoje jakne i utonulo u stolice. Atmosfera je bila kao u dnevnom boravku, a ne u klubu. Oboružan debelom jaknom, kapom i rukavicama krenuo sam dalje. Ali ništa od toga. Marina zatvorena, Bizzo Bodega otkazan. Na Nini dvoje ljudi, u Phanasu 5. Riječki je noćni život ovaj vikend umro. Ne, nije umro – smrznuo se. Na ledenom zraku nije bilo nikoga, a Korzo je bio skroz prazan. Izgubivši bitku sa zimom, krenuo sam doma, na toplo. Nadam se da slijedeći vikend dolazi zatopljenje.