Prvi dan IN music festivala na Jarunu

Prvi dan IN music festivala na Jarunu
Slika 1 od 90
Utorak, 21 Lipanj, 2011.

Prvog dana šestog INmusic festivala, upravo su Jamiroquai pokazali kako mogu okupiti najbrojniju publiku.

No, krenimo redom. Ovogodišnji INmusic festival je trajao dva dana. Kao posljednjih par godina, održavao se na Jarunu, na Otoku Hrvatske Mladeži, a koncerti su bili organizirani na tri pozornice. Glavna pozornica, s pripadajućim najvećim prostornim kapacitetom, nosila je naziv T-MOBILE STAGE, zatim su slijedile WORLD STAGE i znatno manja od ove dvije, treća, HIDDEN STAGE. Osim pozornica na kojima su bili organizirani nastupi primamljivih imena svjetske i domaće glazbene scene, tu su bili i šatori pod kojima je partijana trajala do četiri ujutro. Ali, to nije sve! Nazovete li odmah, poklonit ćemo vam ovaj prekrasan set noževa. To zaista nije bilo sve. Na samom festivalskom otoku bio je organiziran kamp, moguća kupovina hrane i pića (možda bi bilo bolje naglasiti kako je kupovina hrane i pića bila dobro organizirana, što nije slučaj na svakom festivalu), a ljudi moji, bio je i organiziran prijevoz od ulaza na Jarun do ulaza na festival. Autobusi su vozili od 17 do 5, oba dana, a prijevoz je bio besplatan. Kako se ne radi o kratkoj šetnji, to je veliko olakšanje.

A sada malo o programu, za oba dana. Izdvojit ću po tri imena za dvije glavne pozornice. To su: Superhiks, Partibrejkers, Gentleman, Arcade Fire, Buraka Som Sistema i Jamiroquai prvog dana; Elemental, Dubioza Kolektiv, TV On The Radio, Cypress Hill, The Streets i Grinderman (odnosno, kako su bili reklamirani na plakatu, Nick Cave & Grinderman) drugog dana.

A sad, napokon, preostaje prenošenje priče, osobnog dojma. Nastojat ću prenijeti ono pozitivno, bez kritiziranja.

Prvi nastup koji mi je zadržao pažnju bio je koncert grupe Babilonci. Na prvu zvuče zanimljivo, drugačije, bez dlake na jeziku, a njihovi stihovi govore o nekim opasnim stvarima. Je li to bila cenzura? Dabome. Nakon par stvari mi se učinilo da su odsvirali sve što je trebalo čuti pa je došlo vrijeme za fotkanje po otoku. Neka simpa škvadra je formirala riječ IN, no to se vidi na fotkama. Sljedeći uhvaćeni nastup je bio onaj Superhiksa. Ma, momci su fenomenalni! Za tinejđera u devedesetim godinama prošlog stoljeća bili bi dobar kandidat za omiljeni bend. Da im je kakav vremeplov, uspjeh bi im bio zajamčen! Ovako su uspjeli dignuti brojnu škvadru na noge (mnogo ih je sjedilo na travi, možda su štedili energiju za predstojeće nastupe), a neki su se i rasplesali.

Sljedeća su meta bili Partibrejkersi. Citirat ću što je pjevač, Cane, rekao: "Dobro da nismo počeli da sviramo u 13 časova.". Pa malo po toncu, još malo po njihovom mjestu u rasporedu nastupa na festivalu, na kraju malo i po publici, Cane se trudio izraziti nezadovoljstvo između svake pjesme, u trenucima se jedva susprezao da prasne u smijeh (publika je na njegova negodovanja uvijek reagirala smijehom), ali je na tonca stvarno bio ljut. Vrhunac njihovog nastupa je dakako bio tokom izvedbi dvije jednostavne ali udarne stvari - Kreni prema meni i Hipnotisana gomila.

A onda, nakon rock maratona, malo promjene. Gentleman, samo u natuknicama. Veseli su, sviraju reggae, a pjevač je redovito komunicirao s publikom. Usred pjesme, između pjesama, kad god se sjetio. U jednom nas je trenutku zvao na skok, u drugom govorio koliko mu se sviđa Hrvatska (na što je publika odgovarala ovacijama), opet skok, a sad ruke u zrak za bolje sutra, skok i uništenje neznanja plamenom upaljača. Vrlo zabavno i kao što piše, veselo.

Za Arcade Fire teško nalazim riječi. Njihov efekt na ljude bi se mogao usporediti s onim što se najčešće kaže za operu (ili ju voliš ili ju mrziš), ali u blažem obliku: Ili ih voliš ili ih ne voliš. Osobno spadam u one koji ih nisu zavoljeli. Zašto? Nikad mi nisu sjeli. Prije koje četiri godine su mnogi ljudi koji slušaju sličnu glazbu kao ja hvalili taj bend na sva zvona. Kod mene je to postiglo kontraefekt. Pustim si tako pjesmu, dvije, koji spot na YouTubeu, pogledam neki nastup i ništa. Ako su oni smrtonosan virus, ja imam imunitet koji je jači od bolesti. Ali su zato okupili zavidan broj "bolesnika" prvog dana festivala, od kojih su neki među njima na festival došli upravo radi Arcade Fire i vjerujem da su otišli sretni.

Jamiroquai... Eh pa sad, ne znam što su to neki ljudi očekivali od njih, no mene su zadovoljili. Eto, srednjoškolski kolega mi reče kako su ga razočarali, da mu je bilo dosadno. Dosadno? No hajde, neće mi se provoditi istraživanje javnog mijenja niti išta slično, dajem si oduška i velim da su odlično ispratili večer. Za vrijeme koncerta se okupila najbrojnija publika prvog dana festivala, od pozornice do tridesetak metara dalje je bio čovjek na čovjeku i dobra većina publike je pjevala zajedno s Jayem, a Jamiroquai su redali hit za hitom. Vrlo rano su krenuli sa You give me something, nastavili sa Cosmic girl, a nedugo zatim i Love foolosophy. Šta ćeš više? Kao što se vidi na fotkama, Jay je ostario, ali se i dalje kreće na prepoznatljiv način, a zvuči jednako dobro kao i ranije. Svaka čast!

fotoreport: M. Mihaljević