U razgovoru sa dva člana benda Nikolom Peršićem i Maurom Starajem saznat će te o njihovom stvaranju, glazbi općenito, stavu prema ljudima, izlascima i još puno toga... oni su na jedan jednostavan i duhovit način predstavili Koktelse.

: Kako je zapravo nastao Cocktail bend 2000.g. i zašto bend mijenja ime u Koktelse?

Nikola: To je teško pitanje. Tiče se prošlosti i onda se mi osjećamo jako stari (smijeh). Pa eto... malo po malo smo se okupljali, sve je bila zezancija, onda smo počeli shvaćati da nas ta zezancija ujedinjuje i da se dobro kužimo pa smo htjeli i širu javnost zarazit njome i tako nastali Koktelsi! A što se tiče pravog razloga promjene imena... hahahaha...

Mauro: U biti ti nas želiš navesti da kažemo da su ljudi nepismeni i da ne znaju napisati cocktail... (smijeh) Pa istina je, i to je jedan od razloga. Često puta u nekim najavama taj engleski naziv bio je netočno napisan, ali je jedan od razloga jer su nas naši fanovi tako prozvali. Uvijek je bilo idemo na koktelSE pa smo zaključili da je tako i najbolje.

Nikola: Ali pazi sad ekskluziva! Ovo je predobro... sada neki od tih ljudi pišu Koktelsi CocktailSI...hahahaha..

Mauro: Da...s godinama su naučili, išli ljudi na tečaj, a mi promijenili ime ! (smijeh)

: Možete li u par riječi prokomentirati rakcije (i vaše i publike-one koja je uspjela doći do cd-a) na prvijenac „ Pun gas domaće“ ?

Nikola: Što se tiče reakcija publike to će bit malo teže, ali rado ćemo s tobom podijelit naše reakcije!

Mauro: E pa tu imamo jednu zanimljivu priču sa jednim izdavačem koji nam je tad baš kao što to biva u filmovima puno toga obećao. Obećao je da će naš CD biti hit, da će izaći i naći se na svim policama, u dućanima, ma i u mesnicama! Međutim, taj CD se nije našao nigdje, osim u njegovoj garaži. Sigurno još uvijek tamo ima par tisuća primjeraka CD-a. Uglavnom mi smo u taj prvi CD ušli nadobudno, puni elana. U to vrijeme još nitko nije snimao na čakavskom narječju jer „ČA“ val je prošao sredinom devedesetih. I onda smo u jednom trenutku ostali zabezeknuti, šta da radimo?! CD se nije našao nigdje...

Nikola: Rekli smo, niš' onda snimiti ćemo drugi CD i promjeniti izdavača. I eto snimili smo drugi CD koji je naišao na veliki prijem publike i prodali smo ga u 12 000 primjeraka.

Mauro: I ostalo je povijest.

Nikola: Znaš kada smo izdavali taj prvi album, napravili smo promociju, ali nismo znali da će nas još ovaj pokrast... onda je netko rekao „ Da...šmrkavci su napravili album na čakavskom, to više nitko ne radi! Tako nešto će napravit onaj ili tko ima brdo para ili je lud.“ S obzirom da mi nismo imali puno para jer nam je prije spomenuti izdavač ukrao, onda smo se mi svrstali u ovu drugu kategoriju.

Mauro: Kasnije, znači nakon par albuma, su pjesme s prvog albuma zaživjele. Znači kad su ljudi shvatili tko su Koktelsi. To su bili ljudi koji su željeli slušati kompletan opus naših pjesama. Na kraju krajeva taj prvi album je ipak zaživio među ljudima iako on nikada nije formalno objavljen.

Nikola: Kad nekakav bend u samom početku snima svoj prvi album, nema on sada namjeru da ima nekakve mase fanova; zapravo ne da nema namjeru nego ne može znati kako to izgleda. Onda kad to nekako samo od sebe krene, i filozofija benda se mijenja. Onda shvatimo da sve to skupa stvarno ima smisla, netko to želi slušati.

Mauro: Istina. U početku ulaziš entuzijastički u sve to. Čista ona volja, evo sad bi mogli nešto napraviti! Vremena koja se pamte!

Nikola: Da, vremena koja bi mi definitivno voljeli ponoviti, ali sumnjam da ikad više hoćemo. Koliko je energije, želje i srca uloženo u taj prvi album, mislim da danas možemo opet raditi sa tolikom mjerom entuzijazma da bi to bilo ''wow''. Sada nam je tek jasno, kada smo stekli neko iskustvo, imamo mi svirki i svirki iza nas, prodali smo i nešto albuma, da je teško vratit onaj pravi početnički entuzijazam i želju za dokazivanjem.

Mauro: Sada fali zajedništvo. U ta prošla vremena svi su isto disali i svi su HTJELI. A sad neki žele, neki ne žele, ali su tu...

Nikola: Danas kad imamo više mogućnosti nego prije, i manje stvari, članovima benda predstavljaju problem.

Mauro: To je u biti ono što dolazi s godinama, ili ajmo reć nekim uspjehom. Ljudi se opuste i misle da će cijeli život biti tako. Međutim, što karijera ide naprijed, sve više moraš raditi, a sve manje se to vidi. Publika zahtijeva sve više. Što je opet jedna dobra stvar jer mi uvijek kažemo: „svih možeš zeznut', ali publiku ne. Publika osjeća.“ Onaj puls koji postigneš s publikom jednostavno ne možeš odglumiti.

: Vi ste sa svojih pet albuma i kontinuiranim stvaranjem potvrdili svoj primat na čakavskoj sceni... Je li teško u današnje vrijeme ostati vjeran čakavštini?

Nikola: Nije teško ostati vjeran, nego je teško ići naprijed ako na primjer nemaš podršku nekih kulturnih i gradskih institucija. Obzirom da ipak ta čakavština je jedan regionalni jezik koji je poseban i vrijedan. Mi u principu stvarno nemamo nikakvu podršku poslijednjih godina. Možda za prve albume još nekako, ali kasnije doista ništa. Gdje su te nadležne institucije? Sad je to ignoriranje našeg stvaralaštva uzelo maha, indijanski se moramo boriti. A u drugom slučaju, da se promijenimo, i idemo svirati na standardnom jeziku; svi bi rekli : „a vidi ih prodali su se“.

Mauro: Čakavštinu njegujemo jer smatramo da svoje emocije najbolje možeš izraziti na materinjem jeziku. S tim da nama ne bi bilo problem niti svirati albume na štokavskom narječju što nam je isto jedan od ciljeva. Međutim onda postoji strah da izgubiš ovaj dio publike, a pomoći opet s te strane nema, što kaže Nikola, niti od jedne nadležne institucije. Svi zajedno bi trebali njegovati to. Jer ako gledamo Hrvatsku kao jednu cjelinu, Dalmatinci su uvijek zajedno i to dalmatinsko je svugdje prepoznatljivo. Kajkavci isto tako, ali u toj priči mi se čini da su čakavci uvijek nekako omalovaženi. Mislim da je to iz razloga jer se dovoljno ne cijenimo, ali tu mislim na nadležne institucije, jer obzirom da snimamo šesti album na čakavskom, to dovoljno govori koliko mi taj jezik cijenimo! Možda netko za dvadeset godina kaže: „vidi ovi su se stvarno trudili da taj jezik ne zamre“ .

Nikola: Evo sad snimamo šesti album. U studiju smo svakodnevno, i nadamo se da ćemo već do kraja godine imati neke prve rezultate. Da nam je stalo samo do novca i biznisa, sigurno ne bi snimali pjesme na čakavskom. Jer samim tim mi smo se orijentirali samo na županiju ili dvije. Recimo Primorje i dio Istre. To nije neko veliko područje da bi ti mogao stalno svirati. Bilo bi puno jednostavnije da imamo nekakvu pjesmu na standardnom jeziku jer bi onda mogli obuhvatiti i cijelu Hrvatsku i Sloveniju i neke okolne države.

: Kad smo kod susjednih država, pročitali smo da radite i po našoj susjednoj Sloveniji?

Mauro: Radimo mi jako puno u Sloveniji.

Nikola: Imali smo nekoliko planiranih turneja, znači da imamo po dvadeset nastupa u komadu.

Mauro: Slovenija nam odgovara jer je tamo recimo slična muzika kao i kod nas, pa čak neka naša glazba vuče korijene od njih. U Sloveniji su nas prihvatili puno bolje nego što smo očekivali. A da se malo vratim na čakavštinu, u tom pitanju, da zaključim, mi smo stvarno neopterećeni, znači nikada unaprijed ne razmišljamo da bi nešto moglo biti hit, nego jednostavno odsviramo kako i što nam dođe. To je čar koja nas svih tih godina drži zajedno.

Nikola: Što se Slovenije tiče, ona je ionako jedna nazovimo tranzitna država sa puno izmješanih narodnosti. Tamo malo tko gleda je li to čakavština, standardni hrvatski, talijanski ili nešto četvrto... Tamo su manje opterećeni onim čija je glazba, ako je dobra to prođe, i to je to. Imali smo tamo dosta koncerata i u velikim gradovima, što je svojevrstan uspijeh jer ipak je to tuđa država.

Mauro: Očekivali smo da će nas drukčije gledati, najprije poradi medija koji tako plasiraju odnose Slovenija-Hrvatska. Međutim, mi to nismo doživjeli. Super je jer ljudi teže tome da se zabave.

Nikola: Mi nismo obojani nacionalno, niti opterećeni politikom ili nekakvim nasiljem, tako da ljudi tamo su to isto prepoznali.

Mauro: Evo mala promocija za Sloveniju, mala zemlja za velike stvari. (smijeh)

: Tko piše pjesme?

Mauro: Ima nas troje u bendu koji smo se podijelili oko toga. Taj kreativni trojac stvara kompletan glazbeni opus. Svatko napiše trećinu albuma; bratski. U tom trojcu je moja malenkost koja ujedno radi i aranžmane, uz mene, Nikola Peršić i Tomi Kresević.

Nikola: Svako u trojcu napiše svoje impresije, što je odlična stvar jer smo tri različita karaktera, i onda svatko na drugačiji način vidi istu situaciju. Nitko nikome ne uvijetuje tematiku, samo se dogovorimo oko datuma do kojeg bi to trebalo biti gotovo. Tog datuma svatko donese svoj „best of“ što misli da treba ići na album.

Mauro: Znači, nitko od nas nikad ne donese pjesmu za koju misli da nije dovoljno dobra da se nađe na albumu. Kreative ne fali, uvijek ostane i viška pjesama za popuniti i iduća dva albuma. Prednost je trojice autora, jer da tu stvar radi samo jedan, bilo bi šturo i monotono.

:  Često putujete, osim Hrvatske i po susjednim zemljama, možete li izdvojiti neku situaciju ili publiku koja vas se posebno dojmila?

Nikola: Ja ne bih izdvajao neki poseban koncert ili publiku, ali bi sigurno izdvojio ovu sezonu. Bilo je nekih četrdeset koncerata, a u više od dvadeset posjećenost je bila preko dvije tisuće ljudi. Atmosfere, stagevi...

Mauro: Upravo to! Uvjeti su bili fenomenalni, počevši od tehničara koji dolaze prije nas na nastupe kako bi sve postavili, i zbilja mogu reći da smo kroz godine stvorili odličan tim tih ljudi. Mislim da smo ove sezone postigli nešto čemu svi manje više teže, dobro smo jeli, pili, zezali se i na kraju najbitnije, odradili posao koji volimo najviše na svijetu. Fizički je naporno, ali psihički i više nego zadovoljavajuće, tako da na kraju večeri odeš sretan spavat'. Također ne bih izdvajao nikakvu publiku, jer je svaka publika na svoj način jedna ogromna podrška.

Nikola: Da se nadovežem... Trudimo se da nam koncerti budu zabava, a ne da nam s vremenom postanu tlaka. Dobra organizacija je vrlo bitna. Znamo napravit neku predigru koja nas oraspoloži kroz dan i navečer na svirku možemo doći puni volje. Umor je najgori neprijatelj, zato sam prije spomenuo organizaciju, to je taj tim ljudi koji neke stvari naprave prije nego mi dođemo na koncert i tako nama olakšavaju. Prije smo mi i taj posao radili sami, ali se to počelo svoditi na fizikaliju, i onda je jednostavno preteško bilo držati ritam i uspješno odrađivati koncerte.

Mauro: Sve to što smo mi nabrojali iziskuje ogromne troškove, ali bitno je zadržati kreativu i mi bez obzira na novac to želimo. Želimo pružiti publici ono što nas pita. A nju ne zanima je li nama pukla guma popodne, koliko mi moramo platiti tehničarima da bi sve postavili... Ali mi se želimo posvetiti svakom nastupu u potpunosti. Sa srcem. Ova sezona je bila odlična i dao Bog da i iduća bude isto takva.

Nikola: Potrudili smo se stvoriti uvjete (rasvjeta, razglas) tako da koncert bio on u manjem nekom mjestu ili velegradu, bude jednako spektakularan. Svaka publika je jednako vrijedna.

Mauro: Spomenu bih da smo ovo ljeto kao predgrupa radili na velikom koncertu Lepe Brene u Taru. Imali smo priliku vidjeti kako to rade profesionalci. Njihova oprema, način razmišljanja... sada nam je jasno zašto takvi ljudi postižu uspjeh u velikim razmjerima. Njihova veličina je najvećim dijelom u jednostavnosti. Sve velike zvijezde koje smo upoznali cijene male stvari i posjeduju tu divnu ljudsku vrijednost. Mi isto tako cijenimo svaku publiku, svako mjesto u kojem sviramo, veselimo se svakom tom trenutku i ljudima.

: Sad kad ste spomenuli Lepu Brenu, kakav je vaš stav o narodnjacima?

Nikola: Pa mi smo bili na tom koncertu samo da malo izbalansiramo tu cijelu priču. Naime, koncert Lepe Brene u srcu Istre malo je bio radikalan potez organizatora i onda su nas pozvali da mi kao predgrupa branimo boje lokal patriotizma i nekakve lokalne muzike. Narodnjaci o kojima sada govorimo, znači istočni narodnjaci, nisu muzika našeg kraja. 'Ko voli nek izvoli, i ne želim protiv nečega govoriti.

Mauro: To je svojevrsan trend koji se pojavio. Na primjer i djeca, neka jedan u razredu pusti sa mobitela, drugi će presnimiti sebi i tako to krene. Protiv toga se jednostavno ne može. Jer ono zabranjeno voće je uvijek i najslađe. Ali tu su i mediji po meni najveći krivac. Oni ih najviše pljuju, ali im ujedno i rade najveću reklamu. Sve u svemu, muzika je poput ljubavi, ona je univerzalna. Ako neki ljudi vole narodnjake, ako se pronalaze u toj glazbi, tu zaista nema ništa loše. Mi smo primorski narodnjaci! (smijeh)

Nikola: Mislim šta znači narodnjak, to je muzika za narod, za mase. Nijemci to zovu folk musik. Onda smo i mi tu folk musik ovog kraja, oni su folk musik onog kraja i tako da okončamo ovu priču.

: Nedavno je objavljena vaša nova pjesma u suradnji s Claudiom Beni „Šlajf maj lajf“ , o čemu pjesma govori? Kako ste se odlučili na suradnju s Claudiom?

Mauro: To je jedna vrlo kreativna pjesma. Claudiu znam od malih nogu, a uz to njen brat je novi član Koktelsa koji se pridružio na našoj novoj turneji na klavijaturama. Njena karijera je nažalost počela stagnirat nakon njenog pojavljivanja na Dori i došli smo na ideju da napravimo duet s njom. Cura predivno pjeva, dobro izgleda i ima sve predispozicije za estradni uspjeh.

Nikola: Mi se nismo kreativno htjeli ograničavati. Istina je da imamo nekakav stil koji njegujemo, ali isto tako svako toliko napravimo nekakvu pjesmu koja je van tih okvira. Ta pjesma će opet bit na čakavskom, kako bi se osjećala ta neka naša priča, ali opet nešto drugačije. Kad tako stvaramo ne želimo biti opterećeni.

Mauro: Spomenuta pjesma je 'dih' našeg kraja. Šlajf maj lajf, ja sam to čuo od brata i njegovih kompanjona koji su puno mlađi od mene. U pjesmi je svrstano njihovo poimanje života i svog tog materijalnog, prvenstveno automobila. Pristupili smo toj problematici na pomalo i ciničan način. Napravili smo pjesmu na šaljiv način i išli smo na to „Ili je voliš, ili je ne voliš“. Poanta i je da njome dignemo prašinu.

Nikola: Mnogi klinci gaje veliku ljubav prema autima, gledaju te limene ljubimce kao sve na svijetu, niti cure ih ne zanimaju. Samo šlajf maj lajf! A s druge strane postoje generacije kojima su ženske sve, a ovo drugo im niš ne predstavlja, pa kad smo mi to malo spojili u „Šlajf maj lajf“ dobili smo jednu zanimljivu priču u kojoj se puno njih može prepoznati. Claudia je zaista srčana žena, dosta temperamentna. Odlično se uklopila u tu pjesmu. Vjerujem da nije ni imala mogućnosti da se u jednom tom svijetlu predstavi na estradi.

Mauro: Snimanje je bilo vrlo zabavno! Šok nam je bio kad smo vidjeli da je u jednom danu bilo deset tisuća klikova na You Tube-u. To govori dovoljno. A isto i koliko su ljudi bili željni nečeg novog. Ostali smo zapanjeni.

Nikola: Mi nismo očekivali takvu zainteresiranost, to smo napravili iz zezancije, pa što bude. Nama je to snimanje koje je trajalo nekih petnaestak dana bilo prava zabava, još zabavnije nam je bilo kad je pjesma izašla van, pa kada su ljudi počeli zvat jer je bila drugčija... digla je prašinu u svakom slučaju!

: Koji su vam do sad bili najveći uspjesi u poslu?

Mauro: Ja mislim da je najveći uspjeh što nakon deset godina još i dalje sviramo. Danas, općenito bilo koji odnos traje puno kraće. Imali smo uspona i padova, odrasli smo jedni s drugima, i stekli puno iskustva, ne samo glazbenog nego i životnog. Shvatili smo da je glazba jedan posve nekonvencionalan stil života. Svakog člana našeg benda vodi zajednišvo i ono ispunjenje koje nam glazba pruža.

Nikola: Kad razmišljam o tome, da li bi bilo pametnije da sam išao nešto drugo u životu raditi... dođem do zaključka da to ne bi bio ja. Svaki posao ima dobrih i loših trenutaka, da ih nema ne bi znali cijeniti uspjeh i krajnje ono zašto to sve radimo. Ja moram reći da je nas jedanaest. To je broj ljudi sa zadnje turneje. To je cijela jedna karavana kad nekamo se vozimo; što kombija, što automobila. A da ne pričam o vanjskim suradnicima... i želim reći da smo ipak u jednom tako velikom broju složni i težimo istom cilju.

Mauro: U nepromjenjenom smo sastavu već deset godina. Samo novi dolaze! Što se tiče toga, naša se pozicija promijenila, prije smo morali moliti nekoga da nam nešto odsvira, ili smo imali uže kriterije kod izbora, a danas možemo birati! I kada biramo kriterij su nam neke ljudske vrijednosti i osobine, znači gledamo da su oni prvenstveno ljudi, pa tek onda muzičari.

Nikola: Smatramo ako je netko čovjek, on nešto i može naučit svirati, ako ta osoba nije kvalitetna iako je top muzičar nema ono potrebno za uspjeh u grupi.

: Družite li se privatno?

Nikola: Da.

Mauro: Pa da.

Nikola: Drago mi je što su većina benda profesionalci i žive samo od toga. Način života nas povezuje. Imamo slične navike, i to je vrlo bitno da bi se ljudi družili.

Mauro: Mi smo jedna mala nezaštićena vrsta.

Nikola: Ta neka kemija koja se između nas i privatno stvara je jaka. Mislim da to publika osjeti na koncertima.

: Obzirom da smo mi portal IZLASCI.net, zanima me gdje vi izlazite?

Mauro: Volimo sve što vole mladi, a izlazimo preko tjedna najčešće jer vikendom uglavnom sviramo. Tad se družimo sa prijateljima koji imaju „normalne“ poslove od osam sati dnevno. Više su to neka intimnija druženja kod nekoga doma uz dobro zezanje, klopu i cugu. To se zna pretvorit i u izlazak po gradu. I tada poharamo sve što nam se sadržajno nudi. Meni nije bitan klub u kojem se nalazim, ako je društvo dobro, već se nekako dogovorimo. U zadnje vrijeme često odem do Tunela. Volim otići i do Terminala (ovisno kako sam raspoložen), River puba, Nine 2. Rijeka nije velik grad pa tu ni nema previše toga za izdvojiti. Ja nisam tip koji će ići na turbo folk, ali da se dogodi da mi društvo želi tamo otići, išao bi i ja! Moram napomenuti i Opatiju, koja nam je tu pred nosom i gdje također volimo izaći.

Nikola: Moram napomenuti da imamo praktički sto nastupa godišnje, što znači da smo „osuđeni“ na sto izlazaka godišnje. Često se zna dogodit i da nakon svirke produžimo to u neko dobro partijanje. Preko tjedna imamo druženja sa prijateljima koji nisu iz ovoga svijeta. Osobno također više prakticiram neka intimnija druženja. Ako sam van kuće, to su neki lokalni kafići u Opatiji, gdje poznam ljude i one koji posjećuju te lokale i vlasnike. U tom slučaju poslije radnog vremena zatvore se vrata i neka privatna ekipa napravi feštu. U gradu volim obići Phanas, Terminal... i to je uglavnom to.

Mauro: Moram još spomenuti, da jedini odmor na koji idemo je skijanje i to najčešće opet bude zajedničko. Ostavimo istrumente doma, ali već treći dan se počnemo „trest“ da bi nešto odsvirali, pa krene potraga za instrumentima.

Nikola: Na skijanju ne fali zabave. To je jedan aktivan odmor. Nakon tog skijanja nama treba još deset dana odmora. (smijeh)

Mauro: Tko god misli da bi više od nas mogao izlaziti, neka proba... Način života nam je jednostavno takav, a i godina proizvodnje nas je...

Nikola: Volimo pričati s ljudima. A to ne možeš u špici, pogotovo na nekim isturenim mjestima. Tamo ljudi dižu zid oko sebe, svaki pokušaj komunikacije je slab. Nema tu konverzacije. Sve je više vizualno, a tu je i buka od koje ne čuješ ni vlastite misli. Na takvim mjestima je samo klimanje i đuskanje; a pošto mi to praktički radimo svaki treći dan, to nam više i nije tako napeto.

: Za kraj, postoji li neka poruka koju bi vi htjeli prenijeti čitateljima?

Mauro: Sa svakim svojim albumom želimo ispričati nešto novo što nas okupira. Danas su ljudi postali preopterećeni sa svim. Prebrzo žive! Zabava je postala Facebook, MySpace, Skype... to nije realnost. Malo se osjećam kao neki guru, kao da ja sad nešto pričam ljudima o onome što oni ne znaju, ali svi su toga svjesni. Krećem od sebe, treba se maknuti od stvari koje nas sputavaju, a tražit zadovoljstvo u svemu što nas ispunjava i čini sretnim, bilo to ljubav, glazba... Izlazite na mjesta koja vama odgovaraju, a ne tamo gdje svi idu!

Nikola: Došlo je do preopterećenja ljudskog mozga silnim informacijam kroz dan. I tako 365 dana. Nisu sve informacije bitne, i ne moramo mi baš sve znati. Jednostavnije je ako smo sposobni izdvojiti one bitne i kojima treba pridati određenu dozu važnosti. Osobnu komunikaciju ne može zamijeniti ništa. Treba raditi ono što nas veseli, a ne slijediti nekakove trendove. Mediji su danas tako jaki da od normalnog čovjeka mogu napraviti demona. Sve treba dozirati!

Mauro: Zašto stvarati umjetni svijet kad nam postoji pravi!

Slike sa koncerta Koktelsa na sajmu pršuta u Tinjanu pogledajte OVDJE!

T. Rogić