Bez nacionalne strategije u borbi protiv alkoholizma. Svake godine u Hrvatskoj se regrutira oko osam tisuća novih alkoholičara, a među njima su sve mlađe osobe i sve više djevojčica i žena.

Hrvatska po litrama ispijenog alkohola u samom je svjetskom vrhu, a problemi s prekomjernim pijenjem u stalnom su porastu i poprimaju pandemijske razmjere. Procjenjuju se da oko šest posto populacije čini skupinu alkoholičara, što za našu zemlju znači oko 240.000 alkoholičara, a posljedice njihovog alkoholizma, kroz obitelji na poslu, trpi više od milijun osoba. Svake godine u Hrvatskoj se regrutira oko osam tisuća novih alkoholičara, a među njima su sve mlađe osobe i sve više djevojčica i žena. Uz alkoholičare tu je i ogromna skupina ljudi koji prekomjerno piju, a procjenjuje se je takvih još oko 1,2 milijuna. Kad se zbroje jedni i drugi dođemo do toga da nama je gotovo pola nacije pod »gasom«, ali unatoč tome još uvijek nemamo nacionalnu strategiju za borbu protiv alkoholizma. Ne može se reći da s problematikom svi skupa nismo upoznati, dnevno se u medijima mogu čuti i pročitati zapanjujući podaci o promilima alkohola koje su imala djeca i mladi koje se otrežanjavalo na hitnoj ili osobe koje su skrivile nesreću vozeći u pijanom stanju.

Licemjerni odnos

Svjedoci smo nasilja u obitelji zbog prekomjernog pijenja, kao i velikog broja bolesti i bolovanja zbog posljedica alkoholizma. Dobna granica prvog opijanja sve je niža, a u prekomjernom pijenju muškarci više nisu nekoliko puta jači, kako je to nekada bilo, budući pije sve više žena i djevojčica, koje su za razliku od dječaka, koji piju vino i pivo, sklonije žestici koju kombiniraju sa sokom ili kakvim gaziranim pićem. Iako se radi o društvenom problemu, sveprisutna je pojava da se krivnja prebacuje na pojedinca, kojeg se zbog alkohola osuđuje. Istovremeno na mnogo načina samo društvo podržava pijenje, koje je ionako sastavnica našeg društvenog života u kojem se tradicionalno nazdravlja uz sve, od najtužnijih do najsretnijih događaja u životu. Pri tom smo doslovno bombardirani reklamnim sloganima koji potiču pijenje. U takvim podvojenom i licemjernom odnosu prema problemu, raditi na prevenciji, a posebno u tretmanu i liječenju alkoholičara, postaje misija u kojoj ostaju tek najuporniji i oni koji to shvaćaju kao poziv, a ne posao. Dio problematike moglo se sagledati na V. međunarodnoj lošinjskoj školi o alkoholizmu, koja je ove godine okupila stručnjake iz Hrvatske, BiH, Srbije, Italije.

Prepušteni klubovi

Doc. dr. sc. Zoran Zoričić ukazuje da se u kliničkim bolničkim centrima alkoholizam i ovisnosti općenito tretiraju u skaldu s tim da li imaju alkohologa ili stručnjaka za ovisnosti, nedostaje sustavni pristup na razini cijele Hrvatske, a potpuno se zanemaruje takozvana komunalna psihijatrija, dakle stručna pomoć u zajednici. Situaciju djelomično spašavaju klubovi liječenih alkoholičara, koji se temelje na odlično razrađenom i uhodanom sustavu kojeg je još prije 45 godina ustanovio dr. Hudolin i kojeg su mnoge zemlje implementirale u svoje programe liječenja alkoholizma. Međutim financiranje rada klubova nije u zdravstvenom sustavu, klubovi funkcioniraju kao neprofitne udruge, dakle ovise o potpori lokalnih samouprava koje s obzirom na krizu funkcioniraju otežano. Za razliku od alkoholizma koji je najraširenija ovisnost, financiranje spriječavanja i liječenja alkoholičara prate mnogo veći problemi u financiranju, nego ovisnost o drogama, koje imaju Nacionalnu strategiju suzbijanja i definirane izvore financiranja po više osnova – od lokalne zajednice, Ministarstva zdravstva te prihoda ostvarenih od igara na sreću.

O značaju obitelji i roditelja u zanimljivom i poučnom izlaganju naslovljenom »U obitelji nema odlaska u mirovinu«, mr. sc. Božena Galoić Cigit kaže kako roditelji više-manje žele dobro svojoj djeci i kako djetetu mogu dati ono što oni jesu, da vole svoju djecu na način na koji su njih naučili voljeti i da ne mogu ne pogriješiti. Iako bezgriješnih nema, kao roditelji uvijek možemo svojim odgojnim postupcima činiti bolje i više, a pri tom će nam pomoći ako u vidu imamo i neke principe poput onog da govorom djecu podučavamo, a slušanjem ih uvažavamo te da dobre namjere nisu dovoljne, a djeci treba više naše uho, a manje naš jezik, dijete može pogriješiti, može koji puta i lagati, ali nije zato lažljivac.

Radoholizam, kupnja, internet

Ovisnost je postala nacionalni način »življenja«. I dok će većina uz ovisnost asocirati alkohol, droge, kocku, mr. sc. Galoić Cigit, uključuje tu i radoholizam, kupnju, internet, jer sve su to ovisnosti kojima se žele odagnati osjećaje koji izazivaju bol, pa kaže kako su ovisnosti način odustajanja od sebe, a obitelji »ne uspijevaju, ne zato što su one loše, nego zbog loših uputa i loših pravila ponašanja«. Stoga umjesto prosuđivanja i krutosti, na putu odgoja djeteta u zdravu i ispnjenu osobu, roditeljima se preporuča da budu jasni i određeni, da u raspravama s djetetom ostanu u sadašnjici i konkretnoj situaciji, bez podastiranja starih računa, da razgovaraju bez čitanja bukvica, da izbjegavajuti prosudbe, etiketiranja, da ne okrivljuju. Zdravi roditelji su nekad pravedni, nekad i nepravedni, nekad dosljedni, nekad i nedosljedni, ali uvijek sa željom i namjerom da mogu biti bolji, kazala je mr. sc. Božena Galoić Cigit, a njena pitanja postavljena na kraju izlganja ostavljamo za kraj ovog teksta sa željoma da što više čitatelja na njih ima odgovor koji će pomoći njihovu samorazvoju. Dakle, da li bi trebali krenuti na putovanje iznutra? Vodimo li još uvijek bitke sa samim sobom? Kakav je naš unutarnji život? Postoji li nešto što moramo oprostiti sebi? Znamo li biti sa samim sobom – u kakvom smo tada društvu?

Kockarska ovisnost

Dr. sc. Zoričić navodi i sve rašireniji problem ovisnosti o kocki, te iznosi podatak da je u RH 240.000 ovisnika o alkoholu, 25.700 ovisnika o drogama te 45.000 patoloških kockara! Međutim sustavni pristup u prevenciji i liječenju ovisnika o kocki ne postoji, svodi se na angažman nekolicine stručnjaka, točnije njih deset, a prije tri godine dr. Zoričić osnovao je prvi klub za pomoć ljudima ovisnim o kocki, sada ih je u Zagrebu pet, a još dva funkcioniraju u Rijeci. I dok se pomoć ovisnicima o kocki pruža na pet mjesta u Hrvatskoj, istovremeno je 2.300 uplatnih mjesta u kockarnicama, iz kojih se regrutira 50 tisuća patoloških kockara, 230.000 osoba koji imaju problem s kockanjem. Ali kocku i kockanje, država više od problema, sagledava kroz biznis, a da se u kocki vrti ogroman novac potvrđuje podatak iznesen na Lošinjskoj školi o alkoholizmu da se kockanjem ostvaruje prihod od milijardu i pol eura!