Pod tehnološki i dizajnerski veličanstvenom pozornicom koja podjednako podsjeća na pauka i svemirski postaju, a čija je ljepota nadišla i ružnoću maksimirskog stadiona, U2 su održali podjednako lijep, na momente emotivan, ali ne i pretjerano dojmljiv i uzbudljiv koncert - mišljenje je Aleksandra Dragoša.

 
Nastup pred oko 60.000 ljudi, s obzirom na arhitekturu velebne pozornice (koja se ipak nije cijela okretala u krug) primjereno je započeo s Bowiejevom “Space Oddity”. Iskreno, očekivao sam veći delirij kad su U2 stupili na stage, no publika se nije pretjerano digla na noge ni s uvodnim pjesmama s novog albuma poput “Breathe”, “No Line On The Horizon, “Get On Your Boots” i “Magnificent”.
 
Prvi emotivan trenutak bila je Bonova recitacija Gundulića (“O lijepa, o draga, o slatka slobodo”) kao u uvod u “Beautiful Day”, posvećenu “veličanstvenoj zemlji 1000 otoka”. “Elevation” je napokon pokrenuo publiku, kao i prekrasna “One”, posvećena svima čija su “topla srca razorile ledene ideje”.
 

 
Naravno da je Bono mislio na rat i dijeljenje ljudi po ovoj ili onoj osnovi koji su godinama razarali našu regiju. “Stay (Faraway, So Close!)” bila je podjednako lijepa, no gotovo sve do posljednje trećine koncerta, započete s “Vertigom”, pomalo je nedostajalao uzbuđenja, intenziteta izvedbi i izmjene energije između benda i publike, a kad toga nema, onda stadionski koncerti zapadaju u pomalo kazališnu atmosferu. Upravo je ta izmjena energije ono na čemu počiva uzbudljivost koncerata U2, a toga je djelomice ipak nedostajalo. Doduše, “Vertigo” i “I'll Go Crazy If I Don't Go Crazy Tonight/Twi Tribes” stvarno su bile nabrijane, no ni s njima U2 nisu uzbudili publiku u onoj mjeri u kojoj se to očekivalo.
 

 
Sa starim hitovima “Sunday Bloody Sunday” i “Pride (In The Name Of Love)” ipak je sve došlo na svoje, pa je završnica s “Walk On”, posvećenoj burmanskoj političarki i nobelovki Aung San Suu Kyi (s desecima ljudi iz publike koji su scenom defilirali u maskama s njezinim likom), govorom Desmonda Tutua (na video zidu) i “Where The Streets Have No Name” konačno “otvorila čakre” i izazvala oduševljenje na stadionu. Prije bisa otvoren je i šampanjac i zapjevana je “Happy Birthday” jer Edgeu je bio rođendan.
 

 
Bis otvoren s “Ultra Violet (Light My Way)” i završen s pomalo izlizanom “With Or Wthout You” te krasnom “Moment Of Surrender” naveo je publiku na frenetičan aplauz, ali na dugo očekivanom i, doduše, lijepom nastupu U2 kao da je pomanjkalo slavljeničke atmosfere i više energije koju nije uspjela nadomjestiti ni velebna pozornica.
 
Nastup U2-a doista je bio spektakl, a zbog masovnosti publike i iščekivanja svakako ga možemo označiti koncertom desetljeća, ali iskreno, vidio sam i boljih i jačih rock koncerata, čak i na stadionima. Spomenut ću samo nedavno održani koncert Springsteena u Beču, a rekao bih da su i Stonesi na “Bigger Bang” tunreji ostavili jačli dojam od irskih rokera.
 
Izvor: jutarnji.hr