Hollywood, Mississippi, Discovery, Metropolis, Shakespeare, većina spomenutih klubova uopće više ne postoje ili su preuređeni, pa posluju pod drugim imenom, sa drugom glazbom, a što nam je ostalo?

 
Split je mogli bismo slobodno reći bio centar različitosti 2000-te godine, kada su se mogle slušati i cajke u rijetko kojem klubu, ali i techno, house, rave, rock, pop i domaće Hrvatske glazbenike koji su prednjačili u većini tada postojećih klubova. Prelaskom tadašnjeg najjačeg kluba Metropolis na cajke, pa ste jedan dan slušali Milu Kitića, a drugi techno party značilo je početak kraja splitske urbane scene, a na kraju i zatvaranje spomenutog kluba.
 
Nažalost danas bismo teško nabrojali ( O Hara, Kocka, iiii?) pet klubova i kafića zajedno u cijelom gradu koji nisu podlegli pritisku publike i otvorili vrata spomenutim likovima. Nepobitno je da je strancu koji dolazi u Split na tjedan – dva ovaj grad iznimno privlačan, što se tiče noćnog života, no s aspekta stalnog življenja i zabave predosadan. Od čiste bezobraštine da u Klubu Murall, koji je obična drvnara naplaćuju ulaznicu 20-30 kuna, do toga da u Hemingwaya ne plaćate ulaznicu za apuntamenat, u noćnom klubu koji ima mramor na podu, Vip parking itd.
 
Cajke ne možemo kriviti za lošiji noćni život Splita, već za istovrsnu ponudu jedne te iste lako pamtljive muzike koja je poharala sve druge i nepobitno drma scenom Splita i Dalmacije. Niti smo svi isti, niti su nam glazebni ukusi na sreću isti, pa preporučujemo pohlepnim vlasnicima klubova da postoji i druga glazba osim «Uđi mi duboko», «Ko bi reko čuda da se dese», jer i rokerice i rokeri, partijanerice i partijaneri ( Carl Cox na Gripama) piju pića, troše pare, plaćaju ulaznice,…wake up!!!
 
T. Zoranić