Sjedim u društvu nekolicine djevojaka i slušajući njihove ispovijesti i prepričavanja dođe mi da se ispovraćam. Kroz glavu mi prolaze bezbroj pitanja ali poučena praksom ne uspijevam dobiti apsolutno niti jedan odgovor koji bi me zadovoljio. Poslovica "ljubav je slijepa" nije se slučajno ukorjenila u memoriju svakoga od nas. Svakom rječju nekih od svojih sugovornica (među kojima su i moje bliske prijateljice) moja ljutnja raste i ja postajem vulkan koji će svakoga časa eksplodirati.

Moje unutarnje previranje zaustavilo je Andreino pitanje: "Halo, jesi li dobro? Malo si zgrčena..." Zamislila sam se na trenutak a onda su bujice riječi izlazile iz mojih usta tolikom brzinom da ih je bilo nemoguće zaustaviti. Pa dobro imate li vi u tim svojim glavama imalo zdravog razuma? - započela sam. Toliko ste podlegle manipulaciji svojih dečki da ste izgubile i onaj posljednji atom zdrave pameti i dostojanstva!

Jednu je dečko prevario, i nakon što mu je uslijed desetodnevnog naganjanja s njegove strane oprostila, ponovio je bezbroj neoprostivih "koraka" i odavno zaslužio crveni karton; ali ona mu je (poslije zaklinjanja da je to posljednji put i da je prekid definitivan) opet odlučila dati drugu šansu. Nevjerovatna si! - krenula sam dalje.

Ne pušim više priče o tome kako se čovjek može promijeniti i slična sranja. "Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada!" Amen. I ja sam bila zaljubljena i znam da to stanje euforije, pomiješano sa navikom rezultira oslabljenjem funkcije za realno sagledavanje stvari. Nemoguće je stvari sagledati objektivno kada u toj fazi nalazimo opravdanje i za najgnjusnije mane partnera. "Ma nije on lijen nego jednostavno ne može naći posao koji odgovara njegovim ambicijama i kvalitetama pa ga zato ja financiram."; "Ma nije me zapravo udario nego sam ga ja iznervirala svojim ponašanjem i u tom ludilu slučajno sam se našla na meti njegove šake."; i tako unedogled. Sve navedeno i nije ključni problem, još veći užas je što sve te cure počinju kriviti sebe za njihove propuste i svoje samopouzdanje srozavaju do momenta do kada ga ne izgube i počnu svijetom hodati bez trunke ponosa dopuštajući i ostalima da ih "gaze" na svakom koraku.

Ne znam zvuči li ovo vrlo oštro, ali tema koju sam otvorila postala je veliki problem u društvu u kojem živimo. Tri od pet djevojaka u Hrvatskoj zlostavljanje su na ovaj ili onaj način od svojih partnera. To je zabrinjavajuće! Do njih u određenom stadiju zaluđenosti ne dopire ničiji "glas" razuma.

Ja sam za to da treba oprostiti, dati drugu priliku i slično; ali treba razlikovati "obične" svađe od puno ozbiljnijih problema u vezi. Gledam tako jednu svoju prijateljicu, ljuta sama na sebe jer ne mogu pomoći i pitam je: "Što je potrebno da bi shvatila neke stvari? Treba li te prevariti pred tvojim očima i toliko te verbalno poniziti još sto puta da bi shvatila da je to jedna od onih stvari koja ti ne trebaju u životu?" Muk. Oba dvije smo se zamislile na sekundu. Ona iz razloga jer misli da je nepravedno da joj se miješam u život i sa mišlju da će sama to već nekako riješiti, a ja zbog toga jer znam da će sutra napraviti istu pogrešku i da sam uzalud trošila svoju energiju. Nije li to tužno? Najlakše je stajati postrance i govoriti ljudima samo ono što bi htjeli čuti. Ali ne, ja sam "borac za pravdu" koji brige svojih prijatelja previše uzme k srcu i nastoji ih ublažiti. "Krivi ti je način" - napokon je prozborila ona. Možda, ali ako imaš toliko takta da procijenjuješ moj - u najboljoj mjeri poduzet način, zašto ne sagledaš detaljno čovjeka kojem si poklonila svoje srce i shvatiš da radi majmuna od tebe i da te čini nesretnom.

Ljubav nije ljubav ako nije lijepa.

Kada napravim kratki rezime, dolazim do pitanja: Jesmo li mi žene mazohistice? Još uvijek postoje muškarci koji ženama otvaraju vrata, koji su pažljivi i koji će nas zaštiti a ne napadati; uz koje ćemo se osjećati sretnom ženom a ne kao krpa za pod.

Koliko god bilo teško, svatko od nas ima izbor.

Tara