Ako ste mislili da ste od kratkovidne, bahate i tragično neupućene politike već doživjeli sve, prošli tjedan lijepo vam je pokazao kako naše vlasti uvijek nađu mjesta za nova iznenađenja.

Jer, dok bi kulturne institucije u zemljama politički civiliziranog Zapada u vremenu recesije zasigurno barem pokušale zaustaviti gašenje istinski vrhunskih alternativnih festivala, naše institucije zadužene za kulturu iste takve festivale - samoinicijativno likvidiraju!

Naime, Ured za kulturu Grada Zagreba i Vijeća pri Ministarstvu kulture su, svaki sa svoje strane, prije desetak dana brutalnim smanjenjem budžeta i odbacivanjem projekata Žednog uha i N.O. Jazz Festivala izravno uzrokovali gašenje tih daleko najetabliranijih i gotovo tradicionalnih festivala vrhunske alternativne glazbe u nas. Osim što bi nadležne očigledno valjalo podsjetiti da smo već neko vrijeme u 21. stoljeću, nedvojbeno je kako je riječ o prvorazrednom kulturnom skandalu na našoj ionako skromnoj kulturnoj sceni, koja najviše oskudijeva baš u raznovrsnosti. Sve floskule o 'kulturnoj metropoli' i 'sve otvorenijem ozračju' valja definitivno zaboraviti. Riječ je o gigantskom koraku prema provincijalizaciji duha, čije će posljedice tek doći na naplatu.

Činjenica da je čitava ova stvar dobila vrlo malo odjeka u medijima jasno pokazuje kakav je odnos naše javnosti prema alternativnoj kulturi. Zato smo, umjesto šturih vijesti i naknadnog objavljivanja novootkrivenih detalja, u novootvoreni Rockmark na kavu i Colu pozvali Matu Škugora, koji nam je vrlo otvoreno i jasno opisao kako su neupućeni birokrati do kraja zabili nož u žilu kucavicu naših alternativnih kulturnih zbivanja.
Počnimo s jednim jednostavnim i općenitim pitanjem: kako smo ostali bez dva najjača alternativna festivala u državi?
Dogodilo se praktički paralelno da je Ministarstvo kulture odbacilo projekt za sljedeći N.O. Jazz Festival u potpunosti, a da je istovremeno Grad Zagreb za cijelih 63% srezao naše projekte Žedno uho i N.O. Jazz Festival, uz još 4 druga projekta, i umjesto predviđenih 270.000,00, odobrio na kraju 100.000,00 kuna. Što je bilo daleko neproporcionalnije u odnosu na to koliko se drugima rezalo, a podobnima se dodavalo...
Ova dva festivala, to se sad jasno vidi, više su prepoznati vani, nego ovdje. Agenti i muzičari su u popriličnom šoku oko svega ovoga, ponudili su svoju potporu i predložili da pošalju službena pisma i dopise potpore na nadležne adrese, ali sam odmah rekao da to nema smisla... Takvi ignoranti rade na tim mjestima da je sve potpuno irelevantno.
Budući da si prvo spomenuo Ministarstvo kulture, krenut ćemo s njime. U čemu je bio problem?
Ministarstvo kulture je, zapravo, čisto u toj priči. Odgovornost leži na onom članu Vijeća za nove medijske kulture koji je inzistirao na tome da se moj projekt prebaci na Vijeće za glazbene i scenske umjetnosti - a mi tamo nismo imali što tražiti, iz razloga što su uvjeti i propozicije tog Vijeća bili takvi da mi njima nismo udovoljavali i - doviđenja.
Kako to da tvoji projekti nakon 10 godina ne udovoljavaju uvjetima drugog Vijeća pri istom Ministarstvu? Je li moguće da su uvjeti baš toliko komplicirani?
Uvjeti nisu toliko komplicirani koliko su meni neostvarivi. Ja bih, prije svega, godinu i pol dana unaprijed morao znati program. A ja to ne mogu znati. Vidi, ja u sedmom mjesecu tekuće godine završavam program za tu godinu - i tad bih, dakle, trebao već znati program za iduću godinu. Nemam taj budžet... da imam 3 ili 4 milijuna kuna, onda bih mogao garantirati, na primjer, desetorici izvođača na način da kažem: taj i taj datum, plaćam vam put i puni iznos honorara - koji je, kad se dolazi tako ekskluzivno, u pravilu 50, ako ne i 100% veći od onog koji plaćamo na festivalima.
E sad, stvar je u tome da agenti muzičara koje mi dovodimo već znaju za nas i planiraju turneju tako da računaju na festival koji radim. Dogovorimo datume unaprijed, kažem im da bih volio takve i takve izvođače i početkom svake kalendarske godine oni prilagode svoj raspored...
Zbog svega toga se dogodilo da, kad je stvar došla na glazbeno-scensko Vijeće, oni su nas jednostavno prekrižili. To je, dakle, pitanje odluke Vijeća - pa i njihove greške, a ne greške Ministarstva, koje je na kraju krajeva ispalo čisto...
Nikakvog signala iz Ministarstva
Svejedno, ne ide mi u glavu da su projekti s takvim stažem samo tako odrubljeni. Je li te itko iz Vijeća ili Ministarstva kontaktirao prije nego što je odluka donesena?
Ne, apsolutno nitko! Iako, objektivno, bilo je više scenarija da se stvar spasi. Vijeće je moglo - ta osoba iz Vijeća za nove medijske kulture - mogla je mene prethodno nazvati i reći da se sprema prebacivanje čitave stvari na drugo Vijeće i da se prilagodim.
Drugi scenarij je bio da mi se u trenutku prebacivanja projekta s Vijeća na Vijeće (dakle u devetom, desetom mjesecu) dojavi o čemu se radi i da prilagodim projekt. I tada se moglo intervenirati. Ni to nije napravljeno. Treća mogućnost da se čitava stvar ispravi bila je da mi se, kada je projekt stigao drugom Vijeću, javi da ne udovoljavam uvjetima i da se prilagodim. Odnosno, ako imam već neke stvari dogovorene, a tad već jesam imao bar neke stvari s kojima se moglo izaći, da ih navedem i riješimo stvar - barem bi to bilo fer.
Ali nitko se nije javio, jednostavno su samo odbacili projekt. I tu je priča gotova, nema povratka. To je ono najgore od svega. Mi smo zvali i slali dopis, ali odbili su nas u potpunosti.
Otkud takav neumoljivi konsenzus da baš ta dva festivala budu žrtvovana? Je li moguće da je cijelo Vijeće za nove medijske kulture bilo protiv tih projekata?
Inzistirala je jedna osoba u Vijeću za nove medijske kulture. On nije niti zaposlenik ministarstva.
Očigledno znaš o kome je riječ, hoćeš li imenovati tu osobu?
Neee... ja ću reći toj osobi da ću je imenovati kad dođe vrijeme (smije se). Ja sam na kraju saznao o kome se radi, makar je to dosta ružno ispalo, s obzirom da je ta osoba u razgovoru sa mnom optuživala nekog drugog za cijelu stvar, i to predsjednika Vijeća. Međutim, predsjednik Vijeća nema ništa s tim. Riječ je upravo o toj osobi.
Ako je riječ o samo jednoj osobi unutar Vijeća, može li se iz ovakvog razvoja događaja zaključiti da je u pitanju osobni obračun - ili, ipak, takav stav Vijeća odražava indolenciju Ministarstva prema alternativnim oblicima kulture u nas?
S ovim drugim bih se u potpunosti složio, oni to ne prepoznaju. Da je to bio neki festival, marketinški ili financijski jači, koji bi oni prepoznali, ništa se od svega ne bi dogodilo. Mi očigledno nismo prepoznati od strane Ministarstva kulture. Mi smo za njih 'jedni od onih alternativaca'...
Bez obzira što ti alternativci već deset godina ugošćuju zvijezde svjetskog jazza. Oni to ne prepoznaju. Bez obzira što je program Muzičkog salona SC-a, a pogotovo N.O. Jazz Festivala, u regiji daleko najsličniji koncertnom programu kojeg u Cankarjevom domu vodi Bogdan Benigar - a koji je puno jači od programa našeg Lisinskog - to sve skupa ljudima koji su kod nas zaduženi za kulturu, očito ništa nije značilo i oni su to bez problema odbacili. Oni su to dakako, mogli; i tu ništa nije nelegalno, čak ni nemoralno. Nemoralno je isključivo od strane osobe koja je inzistirala na tome ne razmišljajući o posljedicama - ili je, suprotno, razmišljala o posljedicama pa je to namjerno napravila.
Čekaj, sugeriraš da ta osoba, zapravo, nije u potpunosti niti znala što će u konačnici prouzročiti?!
Moguće. Mislim da nije u pitanju neki osobni animozitet, nego se htjelo ostaviti više prostora za neke druge projekte unutar budžeta za nove medijske kulture, pri čemu je možda čak ta osoba mislila da će taj projekt, kao dovoljno prepoznat, bez problema proći na drugom Vijeću - ne razmišljajući o tome da drugo Vijeće ima bitno rigoroznije kriterije i već ispunjen budžet, u kojem nema prostora za nove projekte. A nekim drugim projektima je time, dakako, otvorila prostor.
Treba reći i to da je već godinu dana ranije, financijska potpora Ministarstva kulture N.O. Jazzu bila neproporcionalno smanjena, samo mi o tome nismo pričali. Kad kažem neproporcionalno, radi se o smanjivanju iznosa za 38%, nasuprot 20-25% koliko se prosječno smanjivalo. Podobnima se smanjilo manje, manje podobnima više, a nama je i tad bilo odrezano - najviše.
Ali meni je u vezi s cijelom pričom oko N.O. Jazza daleko veći problem ponašanje odgovornih ljudi za kulturu Grada Zagreba. Tu smo daleko, daleko najviše, uvjerljivo najviše oštećeni od svih.
Terminatorske funkcije gradskog ureda za kulturu
Govoriš kao da je riječ o nesporazumu s dugom tradicijom, koji je sad - međutim - poprimio krajnje konzekvence...
U drastičnom obliku ponovilo se ono što se događa već godinama, a to je da su odluke odgovornih ljudi u Gradskom uredu za kulturu u direktnom neskladu s preporukama komisijâ koje su ti isti odgovorni ljudi odabrali - i to, pazi, odabrali upravo za to da im svojevrsnim ocjenama preporuče projekte koji bi se trebali financirati!
Stvar je u tome da ocjene tih komisija nažalost nisu obvezujuće; za razliku od odluka Vijeća Ministarstva kulture, koje su - opet nažalost - obvezujuće. U ovom slučaju riječ je o preporukama, koje bi se, međutim, trebale poštovati ako ne u potpunosti, a onda barem donekle, a ne ovako izravno ignorirati.
Festivali su ocijenjeni s najvišim mogućim ocjenama, to mi je rečeno od strane predsjednika komisije, Marija Kovača - koji je u svojim istupima kasnije, pokazalo se, bio kudikamo radikalniji od mene i dosta je agresivno napao institucije...
Kako je, onda, Grad Zagreb dotukao vlastite festivale za koje ga nije briga?
U konačnici stvari izgledaju ovako: od 6 projekata s kojima smo aplicirali - Žedno uho, Velesajam kulture, Klub Vizija, N.O. Jazz Festival i radionice, plus ZgEtno koji je ugašen još prošle godine jer nije bilo sredstava - za sve te projekte je komisija predložila isti budžet koji smo dobili lani, dakle 270.000,00 kuna.
To je, navodno, došlo na stol Željki Udovičić koja je od predloženog iznosa odrezala 170.000,00 kuna i odobrila 100.000,00 kuna, što znači da je, ako uzmemo stvari u proporcionalnom omjeru, ostalo 25.000,00 kuna za svaki pojedini festival. No, kako se za Žedno uho i N.O. Jazz izdvajalo najviše iz tog budžeta - što je bio problem, ja sam cijelo vrijeme inzistirao da Grad izričito odredi koliko kojem projektu ide, ali oni su uvijek stavili novce na gomilu pa kao, to je šest projekata pa vi radite s tim što god vas volja... A to baš nije u redu, mi moramo njima samima pravdati pare, a nemamo po kojim stavkama...
A za informaciju čitateljima, tko je Željka Udovičić?
Ona je pomoćnica pročelnika Ureda za kulturu Grada Zagreba - ali ja bih prije rekao da ona ima sličnu ulogu koju je svojevremeno imao Ljuština kada sam drugi put aplicirao, 2001., na natječaj za tzv. urbanu kulturu. Tada su članovi komisije, čijeg niti jednog člana nisam znao, ocijenili da su moji projekti daleko najbolji od pristiglih i odredila mi sredstva u iznosu od 300.000,00 kuna, što je meni bilo apsolutno nezamislivo, jer do tada nisam dobivao ništa. A onda je Duško Ljuština, koji je tada također bio pomoćnik pročelnika Ureda za kulturu, dakle, na istoj poziciji na kojoj je danas Željka Udovičić - prekrižio 300.000,00 i dodijelio nam 40.000,00. Poprilično brutalno... Tada sam rekao, ako ćemo tako, onda možemo i bez tih 40.000,00, kao i do sada.
I sad se ponavlja ista stvar - tako mi je barem rečeno od ljudi iz komisije, da je ona ta koja odlučuje, jer njoj sve to skupa dolazi na stol. To je osoba u istoj ulozi - jer Ljuština je prije bio baš zamjenik pročelnika Ureda za kulturu, ne čak niti pročelnik. A sad je ona na toj poziciji i ona je istu stvar napravila... Očito su ljudi na toj poziciji zaduženi za te stvari. A pretpostavljam da je Ljuština taj koji sve na kraju odobrava, kao pomoćnik gradonačelnika za kulturu.
Moglo se, ipak, očekivati da će budžeti biti umanjeni u ovo recesijsko vrijeme...
Ma gledaj, da se rezalo 10%, 15%... moglo bi se još nekako izdržati. Bilo bi, zapravo, u okviru očekivanog, ali 63%, to je suludo. To nema veze s recesijom. Nikakve! Ta priča s recesijom izvrsno je uletjela Vladi Ive Sanadera, pa i ovoj Jadranke Kosor... A naša interna priča je lokalnog karaktera, nije uvezena. Stvar bi pukla 2009. i s recesijom i bez nje. Ovo je, istina, malo pogoršalo stvari, ali ne bitno.
Ali, da rezimiram - tako je za N.O. Jazz ostalo 25.000,00 kuna od Grada i 0 kuna od Ministarstva! Festival je, dakle, potpuno nemoguće realizirati. A već imam dogovoreno Žedno uho sa znatno smanjenom potporom... Računao sam da će doći do smanjenja od otprilike 20%, ali ne ovoliko drastično.
Kad se već dotičemo te famozne recesije, neka se zna podatak da smo već za prošli N.O. Jazz bili smanjili proračun festivala za 40 do 50% u odnosu na preklani. Lani je već festival, dakle, bio doslovno upola jeftiniji. Tako da smo se mi bili i onda unaprijed prilagodili. Ali ovdje više nema mjesta prilagođavanju jer - nema budžeta!
 
Metastazirana inkompetencija
Moram te pitati i za još jedan scenarij. Je li ovakav razvoj događaja nastao zato da bi se nekim drugim - uvjetno rečeno konkurentskim festivalima - poput Jazzg-a, otvorio sav medijski i marketinški prostor u vrijeme njegova održavanja, kada ste se u pravilu nadovezivali jedni na druge?
Ne, to sigurno ne stoji. Za to nema razloga. Oni nisu konkurencija. Doduše, bili su konkurencija kad je Zagreb Jazz Festival krenuo prve godine, u istom terminu u kojem smo mi prije išli 6 godina. Ali, prilagodili smo se - dvaput sam selio festival i u zadnje 2 godine je sve bilo super.
Prije će biti da sve ima veze s odnosom Grada, pa i Ministarstva kulture, prema Studentskom centru, kojeg doživljavaju kao instituciju na državnim jaslama, koju država financira. A to nije istina, ponavljam: nije istina. Jer, država financira dvije od tri osnovne djelatnosti SC-a: prehranu i smještaj. Treća djelatnost je kultura. Prve dvije stavke financira Ministarstvo znanosti, preko Sveučilišta. I to je sve od države. Kulturu financira sam SC! Postoji odobren budžet... koji je postalo gotovo nemoguće realizirati. Ni ovo što bi država trebala plaćati, ne plaća se kako treba. Država je ušla u nelikvidnost i projekte je postalo gotovo nemoguće realizirati.
Nataša Rajković je to dobro oslikala: ako Ministarstvo kulture sebe ne smatra nadležnim za financiranje kulture SC-a, a tko je onda nadležan? Ministarstvo unutarnjih poslova, da se njima aplicira? Kroz razgovor smo zaključili kako, generalno gledano, imamo puno bolju suradnju s MUP-om nego s Ministarstvom kulture. Oni puno brže izlaze u susret kad nešto trebamo, komunikacija s njima je općenito lakša nego s Ministarstvom kulture. To je apsurdno, ali je stvarno tako.
Smatraš, dakle, kako nije toliko bila riječ o tome da se tvoje festivale istisne u korist nekog drugog, već da je u pitanju nepoznavanje materije kojom se nadležni u Gradu Zagrebu bave?
Ma da... Nije to bila nikakva zavjera, već neznanje. Apsolutna inkompetencija. Pazi, kad postaviš stručne ljude - jer oba ta Vijeća su toliko šarolika da nije moguće naći jednu ili dvije osobe koje bi pokrile sav taj spektar - dobiješ i neku stručnu odluku. A ovo, ovo samo ukazuje da je, kada je Grad u pitanju, budžet bio unaprijed raspodijeljen. To je potpuno jasno i uopće nije upitno.
Ima jedna izvrsna stavka, kad pogledaš strukturu (budžeta), pa pogledaš na samom kraju, pod 'urbana kultura' i onda pod 'ustanove', pa na kraju imaš 'nezavisne ustanove'. E, sad, na kraju tih nezavisnih imaš 'projekte od općeg interesa' - što god to bilo! Što je unutra? Projekti koji su jako loše prošli kod komisije pa su ih oni naknadno izdvojili iz tih 'nezavisnih ustanova' i proglasili da su 'od općeg interesa', pa im dodijelili - pazi sad - 360.000,00 kuna! I to, navodno, svakom od njih - to ne mogu potvrditi, s obzirom da je sve to dosta nepregledno pozicionirano i definirano, može biti varljivo... Ali baš zato sam se raspitao, jer mi nije bilo jasno, pa su mi upućeni ljudi tvrdili da je svaki od ta četiri projekta dobio po 360.000,00 kuna.
Znaš li možda o kojim programima je riječ?
Cest is the best, program Tvornice kulture - dakle, Putakov program, od Ljuštininog rođe, je li... onda Ljeto na Štrosu i ne mogu se sjetiti četvrtog. Svaki od njih 360.000,00 kuna.
Čista divota. Kakav je onda motiv da nastaviš dalje, kad je situacija ovako crno-ignorantska?
Vrlo je jednostavno. Meni svatko može reći što god hoće, što god loše ili dobro mislio o meni. To poštujem, svatko ima na to pravo. I ako se meni netko ne sviđa kao osoba, ili način na koji ta osoba funkcionira, ja ću to ljudima reći. Nemam ništa protiv toga da me netko popljuje kao osobu. Ali, da popljuje moj 10-godišnji rad, to ne dozvoljavam.
Šibenski Cinestar kao poticaj za dalje?!
Upravo se o tome radi. Zato me i zanima tvoj subjektivni osjećaj u ovoj situaciji, kad nečija samovolja naprosto poništi desetljeće čovjekovog truda i energije?
Jedina prednost je što se sve to meni ne događa prvi put (smijeh)! Ja u ovakvim situacijama inspiraciju crpim u nekim... Odmah mi se narojilo desetak ludih ideja, od čega će se barem pola realizirati. Prva od njih, koja mi čuči tu negdje već duže vrijeme - zapravo, otkako se otvorio Cinestar u Šibeniku aktivno o tome razmišljam: nakon što je sav društveni život grada naprasno preseljen u shopping centar, u predgrađe, u Ražine, čovječe... Ja kad sam dolje odrastao bile su Ražine s jedne, a Vodice s druge strane... Bili smo malo šovinisti, izgleda (smijeh).
Poanta priče je da grad umire. Ja nikad nisam pušio i pio kavu, nisam bio lik od kafića. Nisam navikao tamo visiti, vozio sam bajk, plivao, što god... Na kraju se pokazuje da je i taj, zadnji oblik bilo kakvog društvenog života u gradu Šibeniku - a kulturni život da ne spominjem, taj je skoro izumro - u nestajanju: kafići se zatvaraju. Jer nemaju za koga radit. Zašto? Svi idu u Cinestar! Idu gledati kino! 15 godina kino nije moglo egzistirati u Šibeniku, sad odjednom svi idu u kino....
Došao dug na naplatu.
Da, izgleda... I odmah kad je to s Cinestarom tako ispalo, već sam počeo nešto kombinirati. Nakon Žednog uha trebalo je završiti sezonu, pa mi treba odmor jer poslije moram finiširati N.O. Jazz. Znači, teško je bilo ubacit' neki projekt između ta dva festivala, ipak je to šest mjeseci ful aktivnog bavljenja svakim od tih festivala... Dok radim aktivno jedan, pripremam drugi. To je bila uhodana priča i to je dosta dobro funkcioniralo. A sad, odjednom mi se sve otvorilo.

Je li onda plan za godinu-dvije pokušati reanimirati oba festivala?
Moj plan je sada pokušati vratiti taj festival u potpuno neovisnoj produkciji 2011. Bez ikakvog novca poreznih obveznika. Ja ću pokušati pronaći sponzorski novac i zaraditi novac na nekim većim, komercijalnijim projektima koje sam planiram, od čega bih onda uložio u povratnički N.O. Jazz 2011. - a ako to ne bude išlo, tog festivala više neće ni biti. Kao što ga nema ni ove, 2010.
Što se tiče Žednog uha, ove godine će se održati, jer nemam izbora. Određena sredstva jesam dobio, a preusmjeravanjem sredstava od N.O. Jazz Festivala - što mogu slobodno napraviti, jer Grad ne inzistira na tome da se pojedinačni iznos potroši na pojedinačni festival, o čemu smo pričali, uz neko rezanje troškova (a to će se, nažalost, odraziti prije svega tako da će biti manje domaćih bendova, jer njih dogovaram zadnje, pa će umjesto njih 5 ili 6 nastupiti 2 ili 3) - ćemo sve to skupa ipak uspjeti realizirati.
N.O. Jazza dakle nema 2010., vidjet ćemo hoće li ga biti 2011., a recimo da ga nema, jer ću imati užasno puno posla oko organizacije tog zamišljenog festivala u Šibeniku... A Žedno uho onda preselim dolje, tako da tu (u Zagrebu, op.a.) nemam nikakve frke osim redovitog programa.
Zvučiš kao da već imaš neke kontakte i povratne informacije s tim u vezi?
Nemam, tek propitujem situaciju. Prvo sve to ide na papir, kao projekt. Zamisao postoji, sve bi se odvijalo kroz tri dana... Na jednom mjestu bi se naplaćivao ulaz, na još dvije manje lokacije održavali bi se koncerti koji bi bili besplatni. Drugo mjesto bi bilo kazalište, za ponoćne koncerte. Kad se u 23 sata radi režima buke stvar ugasi na glavnoj pozornici, ideja je da negdje oko 23:30 krenu koncerti u kazalištu.
Čini se dobro, ali još uvijek ostaje pitanje lokalne (samo)uprave. Jesu li vlasti voljne surađivati? Znaš kako je u Dalmaciji: 'pusti me stat...'
Ja, eto, imam jednostavnu priču protiv koje nitko ne bi trebao imati ništa: ja ne tražim ništa, osim dobre volje... Ja ne idem tamo žicati novce, jer znam da ih nemaju. Stvarno želim ponudit dobar program, koji će se promijeniti u odnosu na sadašnji utoliko što je do sada festival bio klupski, u trajanju od tjedan dana, a sada bi bio intenzivniji, u trajanju od tri dana, na više lokacija i uz još puno više publike.
Ciljam na izvođače koji bi na glavnoj pozornici privukli od 3-4 tisuće ljudi po večeri. A ideja je baš da sam grad živi, bar ta 3-4 dana, jer kad se završi Festival djeteta, tamo kao da ti neko stavi ključ u bravu, ugasi svjetlo i doviđenja do Festivala dalmatinske šansone, znači do iza Velike Gospe, a tijekom godine da ti ne pričam. Probat ću obaviti razgovor s ljudima dolje do petog mjeseca, pa ćemo vidjeti.
Kako to da ti se ideja o privatnoj inicijativi nije javila i prije? Toliko ti je ugodno bilo u SC-u?
Nisam imao ambicija, nisam razmišljao o nekim većim projektima... A sad, em nemam izbora, em mi se pružila prilika - bar se nadam da će mi se pružiti prilika za to u Šibeniku, dok je s druge strane SC u jako velikim problemima s likvidnošću, tako da gotovo ništa od svega ovoga ne bih niti uspio realizirati.
Dobro, Šibenik je festivalska ideja, a kako si i gdje zamislio redovni program, preko godine?
Moja ideja je da, nakon što smo 4 godine radili na stvaranju prostora koji dobro funkcionira - a to je Teatar &TD prije svih, i po atmosferi i po kapacitetu - veliku većinu programa realiziram tamo. Dogovor je u principu postignut i nadam se da će to biti moguće. A sad sam, s druge strane, u prilici da realiziram projekte koje sam prije ignorirao jer mi je to bio sukob interesa: nisam htio raditi neke veće koncerte mimo SC-a, jer ako radim u SC-u, onda radim u SC-u i nema smisla raditi stvari za 3-4 tisuće ljudi negdje drugdje. Sad sam, međutim, u poziciji da ne moram to odbijati i imam planove za budućnost koji bi mogli biti komercijalno apsolutno isplativi, a kojima se onda mogu financirati potpuno nekomercijalni projekti.
 
Ovo zvuči kao smak svijeta: 'Mate Škugor Goes commercial?!'
Ma gledaj, to nisu izvođači tipa Lady GaGa, i dalje su to, 'ajde recimo, 'art' izvođači, ali popularizirani art... Ljudi koji su svirali u KSET-u svojevremeno pred 80 ljudi, kada sam ih prvi put radio, sad mogu svirati pred više tisuća ljudi.
Hoćemo konkretno o nekim imenima? Recimo...
Bolje ne spominjati, ima puno lešinara u ovoj zemlji (smije se)...
Dobro, moje je da pitam, a ti biraj. A što dok se firma ne uhoda?
Program koji planiram u SC-u do ljeta funkcionirat će po principu da je 70% programa samoisplativo, a 30% je potpuno nekomercijalno i time ćemo se pokriti dok firma ne krene funkcionirati... Jednostavno se dogodilo da su ti neki indie-rock izvođači i muzičari, čitava ta scena - što god da bi taj indie-rock kao pojam trebao predstavljati, meni to iskreno nije baš jasno, kako su oni 'independent', ali dobro... s vremenom su postali skoro pa mainstream, i događa se sve češće ljudi koji su bili skoro totalno underground s vremenom postaju sve veće zvijezde. Ima par imena koja mogu privući 500 ljudi i omogućiti mi da radim druge stvari, za 50-100 ljudi.
Znači li to da bi kao freelancer pokušao organizirati koncerte i u drugim gradovima, u kojima je koncertna scena već dugo zamrla?
Nisam spreman eksperimentirati s povremenim koncertima, to je izuzetno nezahvalno i teško. Pokazalo se da ni u najrockerskijem gradu u Hrvatskoj - a to je Rijeka, koja je imala možda i ponajbolji klub u zemlji, Stereo dvoranu - da taj klub ne može tamo egzistirati, koliko god su se oni trudili raditi komercijalne programe.
Nije jednostavno stvoriti mjesto i da ti se onda još poklopi da imaš i jako dobro mjesto, i publiku, i izvođače. To su te tri neophodne stvari. Ja sam se dobre dvije godine tražio u SC-u, i zaključio da je Teatar &TD to mjesto gdje se treba odvijati glavnina stvari... I potrudio sam se prilagoditi prostor, da bude što je moguće funkcionalniji, pa smo izvadili stolice u stražnjem dijelu da ljudi mogu stajati i plesati, zatrpali smo rupu u atriju &TD-a i tamo dobili fantastičan prostor za svirke na otvorenom. Ne da mi se sada tražiti još i novi prostor.
Zar nije onda lakše novo, ambicioznije izdanje Žednog uha naprosto uprizoriti u istom prostoru?
Ne, ne. Festival mora mijenjati koncepciju. Pokušat ću nagovoriti neke od tih muzičara s kojima sam prijatelj, a koji su u međuvremenu postali velike face, da dođu dolje na tjedan dana, odsviraju koncert i usput imaju godišnji... Po tom principu, zadržati tu neku prijateljsku priču oko festivala. Računam na više publike, privući dosta ljudi izvana... Najveći problem u ideji je kamp. Mladi ljudi kad dođu ljeti, vole kampirati a kampa u gradu nema. Sad razmišljam o kampiranju po otocima, pa da sa otoka dolaze brodskom linijom u grad, što bi također trebalo organizirati.
Pa to i nije baš lagan posao, ubaciti još i zaseban prijevoz na svega nekoliko dana...
Sve se to dâ organizirati. Taj projekt bio bi desetak puta skuplji od Žednog Uha. Budžet nije još osiguran, ali ja ću se potruditi. Kao prvo, ulaznice bi trebale imati veći udio u financijama projekta - negdje oko 40%, a ostalo sponzori. Sponzori vole masovnost, a ovo bi bila masovnost, ali na dobru foru. Meni barem.
Ja inače cijeli život zazirem od masovki, ali u vezi s ovim postoji jedna stvarno ok priča, topla priča s tim gradom i jako dobrim lokacijama... Paradoks je samo u tome da osobno ne preferiram kazališne prostore, a cijeli život radim u teatru. A najgore mi od svega zvuči to da sam od sad - poduzetnik.
 
Izvor: muzika.hr