: Bend „Kud idijoti“ je osnovan 1987. godine, pobijedom na Omladinskom festivalu u Subotici otvaraju vam se mnoga vrata... Kada danas retrospekcijom pogledaš u nazad kako bi opisao priču „Kud idijota“?

 
SALE: Kada smo osnovali bend nismo zapravo imali u planu da bend traje 20 – 30 godina, jednostavno smo radili ono što smo voljeli, bili smo mladi, željeli smo svirati i napravili smo bend koji je malo po malo, stepenicu za stepenicom napredovao. Sam nastup u Subotici je za nas bio samo jedan nastup više, mi nismo očekivali da ćemo pobijediti, bili smo bend iz provincije, nismo imali ideju o tome kakvi su drugi bendovi. Ta pobijeda je promijenila sve za nas kao bend, prvenstveno u smislu medijske pažnje koju smo u tom trenutku dobili. Iako smo do tada imali iza sebe i veliki broj koncerata po klubovima, i bili smo dobro uvježbani bend, ipak nas je Subotica izbacila definitivno u orbitu i stvari su za nas krenule nekim profesionalnijim tokom. Neznam što bi bilo s nama da se ta pobijeda u Subotici nije desila, ali zaista je činjenica da je ta 1987. bila prekretnica za nas i našu karijeru.
 
: Još od Reggio Calabrie i „Bandiere Rosse“, odnosno incidenta koji je izazvalo izvođenje te pijesme, možemo reći da je bend pokupio neku vrstu buntovničke etikete, što i nije čudno za punk bend koji bi po svojoj definiciji i trebao biti buntovan. Reci mi kako ste se vi kao pojedinci nosili s tom etiketom uzimajući u obzir da možda po prirodi kao osobe niste bili takvi?
 
SALE: Situacija s „Bandierom“ je bila nenamjerana i mi smo pjesmu izveli s najboljim namjerama na festivalu u Italiji, iako se oko toga odigrao ružan incident. Ipak činjenica je da smo, ne misleći samo na tu situaciju, kao mlađi bili puno buntovniji ali naš pravi otpor je bio zapravo u otporu sistemu za vrijeme 90-tih, a ono sve prije je, sada kada pogledam, bio dječiji ili školski otpor. U 90-ima je bend pružio veliki otpor i mogu reći da smo čak bili trn u oku vlasti, ne u političkom smislu jer mi definitivno nismo politički opasni ali da netko među muzičarima razmišlja na način na koji smo mi to činili tada sigurno nije bilo poželjno.
 
: Niste bend na „zlu glasu“, uz vas su se rijetko vezivali kakvi skandali, incidenti, afere..misliš li da je to bila formula uspjeha ili dugovječnosti benda?

 
SALE: Koja je formula dugoviječnosti benda? Ja ni sam to ne bi s točnošću znao reći osim što sam siguran i svijestan da mi volimo ovo što radimo, a osim toga mi po prirodi nismo destruktivci da bi sami zauzimali neki anarhistički stav koji bi pratili neki skandali tipa drogiranje itd. Relativno smo normalni ljudi i jedino što mogu reći da je bilo možda blisko nekom skandalu su te 90-e i naš stav i razmišljanje o vlasti onoj i onakvoj kakva je bila tada u tim godinama koje su ujedno bile i ključne godine u našoj karijeri.
 
: U svojem CV-ju imate bogat sadržaj i aktivnosti vas kao benda vezane uz različite europske i svijetske glazbene suradnje. Kako je jedan „lokalni“ i to alternativni bend uspio probiti granice ove naše male i konzervativne sredine?
 
SALE: Izvor tog našeg malog europskog i svijetskog uspijeha kreće od 1987. i te Subotice. S obzirom da je Subotica u blizini Mađarske, taj festival posjećuje i puno mađara tako se desilo da je na tom festivalu prisustvovao i jedan menager iz Mađarske koji nas je kasnije pozvao u Budimpeštu, gdje kreće jedan nevjerojatan slijed događaja, na nastupu u Budimpešti na proputovanju iz Turske iz turizma vraćao se jedan njemački menađer koji je radio koncerte u Njemačkoji i imao svoji klub, a surađivao je i sa drugim vlasnicima klubova, naš mu se nastup izuzetno dopao i on nas je pozvao na jednu mini turneju u Njemačku. Kako smo došli u Njemačku tako se na jednom od nastupa desio izdavač, koji nam je ponudio izdavanje albuma za Njemačko tržište tako da kronološki gledano mi smo prvi album izdali u Njemačkoj. Kako priča ide svojim tokom krenula je turneja po Njemačkoj, pa smo nekim slijedom događaja došli i do Švicarske pa do nekih ljudi koji su imali neke druge kontakte po svijetu. Tada je to nekako tako i išlo, nije bilo interneta, ja sam se u svom životu naslao na stotine i tisuće pisama i pošiljki nešto od toga je završilo čak i u Americi. U 90-ima se to urušilo s obzirom da je tada bilo teže izaći iz zemlje, teže je bilo putovati i svih su mučile neke druge muke i brige, malo smo zapostavili taj dio karijere prema vani, a onda su došli i neki drugi prioriteti i ni nama više nije bio važan taj dio priče.
 
: U principu ta Subotica i se mogla nazvati „u pravo vrijeme na pravom mjestu“?
 
SALE: Kada odvrtim film u natrag definitivno da! Puno stvari je proizašlo iz nje i puno stvari je vezano uz nju.
 
: Svojedobno su vas nazivali najboljim „malotiražnim“ klubskim bendom. Koliko ta teorija drži vodu?
 
SALE: Sigurno da! U vrijeme kada smo dobili tu etiketu mi smo s lakoćom i bez problema punili klubove kapaciteta 400 – 500 mjesta u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu...
 
: Možemo reći da je raspadom ovog našeg sistema i teškom mukom objave vašeg albuma „Glupost je neuništiva“ 1992. počelo teoretski novo poglavlje u radu benda. Kako ste vi to doživjeli u praksi? Direktno u svom radu?

 
SALE: To su zaista bile konkretne stvari jer tržište se urušavalo, muzičar ili bend bez publike gotovo da i ne postoji. Tada je radijus kretanja, ne samo nama nego svima, bio zaista sužen, novinarski pristup je bio skraćen i to se direktno odrazilo i na godišnji broj koncerata i mi smo, kao bend, ozbiljno razmišljali da li da se uopće dalje time bavimo i smisla postojanja benda ali desilo se opet obrnuto da kada je bend zaista bio u žeščoj depresiji pojavio se izdavač koji je ponudio izdavanje pjesama što starih što novih tako je nastao album „Tako je govorio ..............“ koji je diskografski bio prvi cd u našoj karijeri i koji nas je na neki način vratio.
 
: Nakon jubilarnog CD-a „Gratist hits live“ snimljenog upravo u pulskom klubu „Uljanik“ mijenja se postava benada. Kako se to odrazilo na sam rad benda? Je li teško postići opet to povjerenje između publike i vas i dali je to uopće problem ili stvari normalo idu dalje?
 
SALE: U to smo vrijeme promijenili ritam sekciju, dva člana za dva člana, i od tada bend djeluje u toj postavi koja je stabilna. Mi kap bend smo itekako osjetili tu izmjenu među članovima jer mnogi drugi izvođači, neki čaki i funkcioniraju na bazi konstantne izmjena članova, to puno bolje podnose odnosno publika im to puno lakše podnosi. Mi smo skoro postali žrtve te dugoviječnosti i nepromijenjivosti naše postave i tog vizualnog identiteta koji je funkcioniraju skoro 14 godina. To je slično kao s mijenjanjem logotipa. Ukoliko promijenite logotip, vi ste promijenili puno toga. Kod naše promijene je bilo očito da se dio publike nije mogao pomiriti sa tim i puno nas je stajalo truda, živaca i vremena te kilometara koncerata da ubijedimo i sebe i druge kako možemo biti jednako dobri i u drugačijoj postavi, u nekim segmentima možda čak i bolji. Čini mi se da nikada nije trebalo duže vremena da neke pjesme budu prihvaćene kao tada.
 
: 2000-te godine bili ste prvi bend koji je nastupio u rasprodanim halama u bivšim republikama ex – yu. Reci mi kako je bilo doživjeti toliku prihavćenost u ono diskutabilno vrijeme?

 
SALE: Mi smo bili potpuno svijesni i pripremljeni na taj uspjeh i mogu ti reći da smo otišli i ranije uspijeh bi bio puno veći. U tom prvom naletu mislim da je bila stvar i neke puku znatiželje sa strane njihove publike da vide koji je to bend koji se usudio doći iz Hrvatske svirati među prvima kod njih tada i to je bila atrakcija. Ta veza je potrajala do dan danas. Zašto je to tako neznam, ali tako je i mi danas tamo s lakoćom punimo dvorane za 1000 – 1500 ljudi bez problema. Ne radimo to tako često, pazimo da ti koncerti budu fino dozirani.
 
: Vaš album „Zbogom Istro“ odraz je vašeg patriotskog raspoloženja i ljubavi prema Istri. Jeli to ujedno i oproštaj od Istre kao dijela vaše vizije ili je to neka vrsta „ode domovini“?

 
SALE: Taj album je ustvari odraz razočarenja. Ja sam laik ali vidim da Istra nestaje i naziv je lako mogao biti „Zbogom Hrvatska“ jer ista se stvar dešava sa cijelom državom. Istra više nije naša i ona nestaje, te tu netko drugi doslovce radi što hoće to je svima jasno. Robu kupuješ u njihovom marketu, u kojem su njihovi proizvodi, njihov je vlasnik najvjerojatnije i kupio zemljište na kojem je market, kredit dižem u njihovoj banci, da bi kupio njihov auto, koji se servisira u njihovim servisima, gdje prodaju njihove rezervne dijelove i priča ide dalje gdje je sve njihovo a sve manje toga je naše. I u tom smislu smo mi pozdravili Istru jer ona zaista više nije naša.
 
L.M