U subotu 31.10.2009. godine Urban Sounds je organizirao jedinstveni Halloween party na 4 floora u utvrdi Punta Christo u Štinjanu kraj Pule.
Iskoristili smo ovaj event da bi porazgovarali sa Damirom Makarunom aka DJ MAKE jednim od naših najistaknutijih techno DJ-a koji nam je otkrio svoja razmišljanja i stavove o elektronskoj glazbi, DJ-ingu, budućnosti i još svačemu...

 
 Urban Sounds je po prvi puta organizator Halloween partya na utvrdi Punta Christo u Štinjanu, reci nam kako si se ti našao u cijeloj ovoj priči?
Kako sam se našao ovdje u tvrđavi većeras? Pa jednostavno..nazvao me organizator iz Zagreba i pitao dali sam voljan svirati na ovoj žurci, što sam ja naravno i prihvatio. Vjerojatno je to zato što sam ja u kategoriji hard techna najjači istarski DJ i nesumnjivo imam svoje mjesto u ovoj priči i među ostalim hard techno DJ-ima koji sviraju većeras.
 
 Kada govorimo o hard technu i Hrvatskoj reci mi dali je ovdje kod nas ikada postojala ta scena ili je tu bilo samo riječ o rijetkim pojedincima koji su se više mogli nazivati kategorijom, a ne scenom?
Scena postoji i ona prolazi kroz svoje uspone i padove te je teško prognozirati kako će se ona dalje razvijati i kakav će joj biti smjer ali to je nešto što ne bi smjeli ograničavati samo na hard techno. Iako ja jesam techno DJ isto tako mogu puštati i minimal techno što isto ima svojih draži i može zvučati jako dobro ali večeras to nije imalo smisla jer svi smo tu na hardu. Činjenica je da se ja mijenjam tako se mijenja i moj zvuk i njegov smjer ali uvijek to ostaje techno.
 
Generalno gledajući sve više je stilova, sve su manje nijanse između njih, linije su dosta tanke, nekako je sve izmiksano i ono što je nekada bilo strogo odijeljeno danas je čak poželjno pokušati spojiti u fuziju. I sam si u muzičkom smislu više puta evaluirao mada za tebe možemo reći da si uspio sačuvati svoj karakterističan zvuk. Kako bi ti opisao svoj stil danas?
Svaki kvalitetan DJ je poznat po tome da ima svoj sound ako to nemaš onda si bilo tko, ja imam neki svoj đir kojega vrtim od kada znam za sebe. Volim puštati jaku muziku, s jakim base linijama koje imaju groove i ne mogu puštati ono što me ne brije, puštam samo ono što je meni super jer jedino tako to mogu podijeliti s ekipom ako je meni super biti će vjerojatno i njima. Naravno uvijek treba pratiti što se dešava, kako ekipa reagira, dali profil ljudi koji te slušaju odgovara onome što puštaš..
 
 Gdje nađeš inspiraciju koja te vozi kroz cijelu tu priču u trenutku kada si gore na stageu? Dali postoji neka šablona po kojoj ideš, jeli to čisto znanje koje si izučio pa po principu 1 i 1 su 2 i tvoje reakcije na publiku budu kreirane samom publikom ili ideš za tom nekom emocijom u sebi?
Šablona uvijek postoji..ideš s nekim ravnijim dionicama i polako gradiš priču, negdje na sredini volim zamuljati, zamračiti da bi na kraju završio u nekom cresendu. To nije ništa novo na bilo kojem koncertu ćeš vidjeti da imaju svoje „up's“ i „down's“ da bi na kraju opet digli i svi sretni i zadovoljni..to je neka linija koju svi prate tako da to nije nikakva moja izmišljotina, a opet što se tiče same inspiracije šablona postoji ali moraš je usmjeriti, vidjeti kako ekipa reagira i biti spreman odskočiti od šablone ukoliko je to potrebno. Ako je malo ljudi treba im podilaziti cijelo vrijeme inače nećeš dobiti atmosferu, puštaš im tzv. hit stvari, a kada ima dosta ljudi onda se stvarno možeš opustiti, biti slobodan i to zna uroditi jako dobrim rezultatima.
 
 Smatraš li sebe više klupskim ili festivalskim DJ-om?
 
Jesam klupski DJ jer sam potekao iz kluba i u klubu možeš puno bolje doživjeti atmosferu, nekako si bliži ljudima nego na nekom festivalu. Iako i festivalska priča ima isto svojih draži, puštati pred masu ljudi je isto neopisivi osjećaj, apsolutno pumpanje energije.
 
 Za razliku od susjednih nam zemalja kod nas je techno nekako uvijek bio pomalo u pozadini zbivanja. Ti si već 15 godina na sceni pa ako pogledaš na cijelu tu priču retrospekcijom dali je bilo teško biti techno DJ, naći svoji put do ljudi i mjesto na sceni?
Ne bih rekao da je teško biti techno DJ. Ja sam kroz 15 godina svoga rada mijenjao stilove, išao u nekom smjeru koji je u tom momentu meni nekako sjeo. Pet godina sam bio progressive trance DJ, u jednom momentu sam osjetio da nema više onog sounda koji ja volim, koji se meni sviđao te da je cijela ta priča nekako zaokrenula u house vode. Tog momenta sam se opredijelio za nešto drugo, počeo sam puštati techno i mogu reći da sam se u njemu našao. Mogu slobodno reći da je techno bio u nekoj svojoj špici kada sam ga ja poćeo puštati u međuvremenu je cijela scena pomalo zamrla i tu među stilovima nema razlike. Ostaje samo ona priča dali ćeš biti underground ili komercijalan DJ. Ako si underground onda imaš tu neku svoju umjetničku crtu koju ispoljavaš, a ako si komercijalan onda je to sviranje koje je samo po sebi meni prilično dosadno i nema nekog smisla. Ideja je napraviti nešto prepoznatljivo, sebi svojstveno.
 
 Misliš li se malo ozbiljnije pozabaviti produkcijom?

Što se produkcije tiče tu sam dosta slab iz jednostavnog razloga što nisam našao dovoljno slobodnog vremena da se pozabavim time. Sve što sam napravio su remixevi stvari koje sam ja obradio i koje nisam u principu objavio nigdje nego koristim u svojim setovima.
Iako već duže vrijeme razmišljam o produkciji jer je to u principu slijed cijele priče, u životu često ne bude onako kako čovjek planira, ovo mi nije jedini posao kojim se bavim, školovao sam se, ove sam godine postao i otac jedne djevojčice tako da to sve utječe i uzima vrijeme ali bavim se mišlju o produkciji. Upravo sam danas razgovarao sa DJ Zoki Bravo na tu temu. Tu smo i idemo nešto raditi! Tako da će tu možda uskoro biti i neki zajednički projekt.
 
 Za tebe mogu slobodno reći da spadaš u Old Skool DJ-e, bar što se ovih naših prostora tiče, kako onda iz te perspektive gledaš na ovu našu scenu? U zadnjih pet godina puno se toga promijenilo, stvari su se ubrzale što se same muzike tiče, evaluirale su puno puta u kratkom vremenu. Gdje to sve vodi? Jeli se sve skupa istrošilo ili je to onaj kružni proces gdje je sve tu pa više nije da bi onda opet bilo? Gdje vidiš našu scenu danas?
Teško je reći gdje vidim našu scenu, a da pri tom ne budem prost ali vrijeme ide dalje, dolaze nove generacije i puno ovisi o tome koliko ćemo ustrajati u cijeloj priči. Muzika se mijenja u tome i jeste njena čar. Kada bi cijelo vrijeme tupili jedno te isto dosadili bi prvo sebi samima to producenti najbolje znaju zato pokušavaju napraviti nešto novo. Bio je tu jedan period gdje se odlazilo u totalne ekstreme jedna grupa ljudi je ekstremno ubrzala dok je druga ekstremno usporila. Danas mislim da se sve to polako vraća bliže jedno drugome i to je recimo pravac koji mi se više sviđa. Kako će se to kod nas dalje kretati teško je predvidjeti, muzika je živo biće poput nas, raste, razvija se, mijenja se i u tome je njena draž.
 
 Kada sve zbrojiš i oduzmeš koliko je bilo teže ili lakše tebi kao mladom DJ naći svoje mjesto na sceni nego što je današnjim dečkima koji se bave muzikom?
Kada sam počeo bilo je zaista teško, nije nas bilo puno ali nije bilo ni puno publike sve je još poprilično bilo u nekim underground okvirima, teško je bilo skupiti ljude na partyima kao što je i danas teško, samo što su to po meni bila neka ljepša vremena. Mladim DJ-ima danas definitivno nije lako u prvom redu jer ih ima puno, a partya je malo i teško nalaze priliku gdje se mogu dokazati, klubove gdje se mogu pokazati i osjetiti pravu vibru od publike. Mislim da su dvije stvari presudne za mladog DJ-a: raditi iz ljubavi, a ne zbog para jer ako radiš to iz ljubavi onda će lova doći sigurno i biti dovoljno uporan jer ovdje treba biti vraški uporan i spreman na sve, minuse, padove, neugodnosti da bi kad-tad zasjalo sunce.
 
 Što možemo očekivati od tebe u skorijoj budućnosti? Ima li planova, projekata?
U prvom planu mi je i dalje organizacija „Oldies Goldies“ partya jednom ili dva puta godišnje, gdje uvijek ista ekipa nastupa – nas četvorica starih DJ-eva: Tom Jay, Alen Sforzina, Lemon i ja. Sva četvorica smo počeli još sredinom 90-ih puštati muziku i bili smo najjači progressive trance DJ-evi ove regije. Sviđa mi se jednom godišnje izvući te stare ploče, pustiti ih i dok god to predstavlja zadovoljstvo meni i ljudima koji dolaze na „Oldies Goldies“ nastaviti ću to raditi. Osim toga probati ću organizirati neki klupski prostor gdje ću raditi klupske svirke kao što sam to radio prije par godina u pulskom disco clubu Monte Serpente po sistemu jedan gost i ja, te možda buduća produkcijska suradnja DJ Zokija i mene ali o tome je još prerano govoriti.
 
 Otkada postoji „Oldies Goldies“ evidentno je da je to događaj s najviše duše, a možda čak i karaktera uzevši u obzir cjelokupni proizvod. Misliš li da je tome tako zbog te neke vibre koja postoji među vama četvoricom ili je to „pure luck“?
Nas četvorica smo definitivno tu zato što predstavljamo tu neku priču koja je direktno vezana za tu vrstu muzike koju mi prezentiramo te večeri. Mi predstavljamo vrijeme kada su ljudi izlazili, bili sretni, muzika je bila sretnija, partyji imali više duše, a atmosfera je bila nevjerojatno dobra i ljudi to prepoznaju kako stariji tako i mlađi, znaju da će se dobro zabaviti. Interesantno je što i mlađe generacije dolaze na taj party i odlaze zadovoljni bez obzira što nemaju pojma ni šta je sviralo ni koji su izvođači ali osjetili su odličnu vibru i doći će ponovno jer to je nešto što je jedinstveno i na što valja otići.
 
  Hvala ti puno na ovom razgovoru..i znači onda parola bi bila „idemo naprijed i to je to!“
Samo tako! Drugačije ne ide!