Interview: Peek&Poke - "Razmisliti ćemo da li ćemo zatvoriti ili ne"
Peek&Poke, prvi hrvatski muzej informatike svake godine na istim mukama. Unatoč sve većem oduševljenju publike, ostvarenjima i dobroj medijskoj pažnji, muzeju prijeti zatvaranje. „Ne dajte da se zatvori, kad je već toliko in“, trebalo bi čitko napisati na vrata Peek&Poke-a, impresivnog riječkog muzeja računala i tehnologije, i čekati da poruku pročita kakav čarobnjak koji će riješiti sve probleme u trenu.
Naime, voditelj prvog hrvatskog muzeja informatike Svetozar Nilović sa suradnicima jedini je koji vodi borbu s održavanjem na životu projekta koji nema sigurnih financijskih prihoda, projekta koji s druge strane nikako ne zaslužuje da se ugasi obzirom da izaziva oduševljenje svakoga tko zakorači u njegove prostore na adresi Ivana Grohovca 2.
Prema pričanju voditelja Nilovića, među dosadašnjih dvadesetak tisuća posjetiteljima muzeja očito se našao i neki strani novinar koji je napisao priču o Peek&Pokeu, i to za stranice časopisa avioprijevoznika Ryanair-a. U odabiru pedeset najboljih europskih destinacija koje za života valja posjetiti tako se našao i Peek&Pokeu, na izvrsnom 19. mjestu.
Prošloga tjedna prag muzeja prešao je predsjednik Ivo Josipović u društvu riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela, kojemu je moglo biti samo neugodno budući da Grad nije omogućio muzeju niti besplatno korištenje nekog od prostora u njegovu vlasništvu.
Josipović je pak kao građanin obećao darovati svoje stare kompjutere te kao predsjednik uputio voditelja muzeja da mu se za pomoć obrati službenim putem.Grad nam nije omogućio niti prostor, a ovaj u kojem smo smješteni svakog mjeseca moramo plaćati, započeo je Svetozar Nilović, voditelj Peek&Pokea dodajući:
- Mjesečna najamnina doseže skoro tri tisuće kuna. Ipak, ove smo godine uspjeli dobiti neka sredstva od Centra tehničke kulture Rijeka. Riječ je o iznosu od trideset tisuća kuna za godinu dana, pojasnio Nilović.
Dakle, da utvrdimo - kako se financirate?
Peek&Poke: Isključivo od sredstava priklupljenih prodajom ulaznica. Kad smo pokrenuli Peek&Poke nismo htjeli da bude isključivo muzej kao muzej sa mrtvim ekponatima pa često organiziramo svakojake manifestacije. Svaki ekponat se može opipati, ispitati, posjetitelji mogu igrati igrice ako požele. Želja nam je da svi izložbeni primjerci budu upotrebljivi, a tijekom vremena ni to nije bilo dovoljno pa smo krenuli s raznovrsnim programima koje su ljudi uspjeli prepoznati kao zanimljive.
Pokušavate oživjeti muzej raznovrsnim priredbama. O čemu je riječ?
Peek&Poke: Prošle smo godine imali manifestaciju koja je trajala tri mjeseca, bilo je puno oduševljenih posjetitelja, ali unatoč tomu neke izvrsne programe morali smo prolongirati za neka bolja vremena kada će ih biti moguće realizirati.
Ove smo se godine odlučili na suradnju sa švicarskim muzejom, čiji će nas vlasnik posjetiti slijedećeg tjedna. Daleko smo mi od Švicarske, ali mislim da se nemamo čega sramiti. Također, pokušavamo se spojiti i sa finskom Nokijom. Imamo već neke planove za 2013. godinu, radili bismo na programu obilježavanja četrdeset godina mobitela. Pucamo na međunarodnu suradnju.
Krećete dakle plivati međunarodnim vodama, Ryanair vas je uvrstio na 19. mjesto europskih „must be/see“mjesta. No, kako je sve krenulo uopće?
Peek&Poke: Sve je krenulo kroz hobi 2000. godine, jednostavno sam počeo skupljati kompjutere, neznam ni sam zašto. Nisam imao nikakvu percepciju da ću ja jednoga dana otvoriti muzej kakav je danas Peek&Poke. Kad je hobi prerastao u „bolest“, a dogodilo se i to da više nisam imao prostora u stanu za držati sve te sakupljene uređaje. Putem interneta sam uspio doći do Tomislava Ribičića, koji je očito imao istu dijagnozu kao i ja, ha, ha, ha.. Do sudbine je bilo da je on također Riječanin pa je bilo lakše krenuti u suradnju. Skupa s Darijom Džimbekom smo 2003. godine napravili prvu izložbu starnih računala u prostorima Multimedijalnog centra na Školjiću.
Izložba je bila dosta dobro posjećena, a knjiga dojmova koju smo tamo otvorili bila je popunjana zanimljivim komentarima posjetitelja. Tako je došlo do ideje da se nešto konkretnije organizira, iako u to vrijeme nismo imali dovoljno eksponata da bi se moglo napuniti prostor od 100 kvadrata, a kamoli 300. Uvjeti su sazrijeli 2007. godine kada smo osnovali udrugu, nakon čega smo iste godine u rujnu otvorili Peek& Poke.
Sklopili ste hvalevrijednu suradnju i s tvrtkom Commodore USA. O čemu je riječ?
Peek&Poke: Commodore USA počela je isporučivati prve primjerke novog Commodorea 64. U staro pakiranje ubačena je moderna tehnologija. Čim sam doznao za tu vijest kako se stari Commodore vraća poslao sam im mail. Stigao je odgovor direktora Commodorea USA Barryja S. Altmana, koji je obećao kako će mu biti drago pomoći Peek&Pokeu na bilo koji način. Poslat će nam primjerke svakog novog modela računala koji budu dali na tržište, te novčani iznos koji ne znam koće li biti dva dolara ili dvadeset tisuća.
Koji je najstariji izložbeni primjerak sadašnje muzejske postave?
Peek&Poke: Najstariji izložbeni primjerak nam je kalkulator iz 1914. godine, a kompjuter, iako mu se ne može pripisati taj naziv u smislu kojeg on danas ima, je iz 1961. godine.
Jesu li navedeni kalkulator i kompjuter ujedno i najvrijedniji?
Peek&Poke: Ima dosta raritetnih stvari koje smo uspjeli nabaviti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Imamo kompjuter koji je napravljen u samo dvjesto primjeraka u svijetu, ima kolekcionarsku vrijednost, to je Interact. Dobar dio postave je još uvijek u funkciji. No, kako sve te stvari već imaju koju godinu svako malo neki od kompjutera „ispusti dušu“.
Da rezimiramo, kakvo vidite Peek&Poke u budućnosti?
Peek&Poke: Sve ovisi o financijama. Obzirom da nemamo zlatnu koku koja nam omogućuje sredstva koliko i kad god zatrebamo, prije smo na putu da razmislimo da li ćemo i dalje raditi ili se ugasiti.
Koliko ste puta došli do zida?
Peek&Poke: Jedanput godišnje sigurno dođemo do tog zida. Ali si uvijek kažemo „ajde, pa nećemo zatvoriti, pokušajmo još malo. Dugovi se gomilaju, a to sve treba riješiti, za kraj je poručio voditelj Peek& Pokea, Svetozar Nilović.
(intervju napravila: Slađana Vignjević & snimio: Lario Tus)