Oni su vrlo mladi i vrlo perspektivni sportaši koji igraju za hrvatskog prvoligaša Rukometni klub Poreč, finalistu netom završenog Hrvatskog kupa (poraženi od CO Zagreb nap.a.)...

Biti pozvan da igraš za mladu reprezentaciju nije mala stvar, a osim što puno treniraju i nižu uspjehe, moraju uskladiti i ostale obveze poput školskih i fakultetskih, te su u jednom jednoglasni - sve se može kad se hoće! 

Nemojte se zavaravati da im fali izlazaka i zabave, a kako se to mladi rukometaši zabavljaju pogledajte u video prilogu... Teo, Tim i David - samo naprijed!

Rukometni počeci..?

Teo: Karijeru sam započeo u Rukometnom klubu Poreč, gdje trenutno i igram. Mlad sam, puno se očekuje od mene, a ja imam još puno toga i za pružiti rukometu. 

David: Rukomet sam počeo igrat u RK Arena Pula, onda sam prešao u Zagreb u kojem sam igrao 2 i pol godine, onda u Bjelovar pola godine i zatim u Poreč gdje sam trenutno. Rukomet je jedna velika ljubav prije svega, za ostvarit karijeru i biti prepoznatljiv igrač potrebno je puno truda i rada. Ja se nadam da ću to uspjeti.

Tim: Rukometom sam se počeo baviti  u RK Poreč kao klinac. Dan danas igram za Poreč i tu namjeravam provesti još koju godinu.

Sve troje ste standardni u prvoj ekipi RK Poreča, kakav je odnos sa ostalim suigračima? Ima li ljubomore?

Teo: Nema ljubomore među suigračima sta se mene tiče. Sa suigračima na terenu je vrlo korektan odnos, a obzirom da se družimo i van njega znači da je naš odnos i prijateljski.

David: Ma odnos je super, kažu da uvijek ima ljubomore, ali ja je nemam prema nikome jer je za mene to samo igra u kojoj želiš pobjediti, ali treba znati i gubiti.

Tim: U klubu i nema toliko ljubomore, dapače, ako neki igrač postigne nešto, ostali se vesele za njega. Samo je problem što taj onda mora častiti sa cugom. (smijeh)

Najsretniji trenutak u karijeri?

Teo: Osvajanje Europskog prvenstva u Crnoj Gori, a definitivno trenutak kada sam proglašen najboljim pivotom u Europi.

David: Kada sam 2008. godine dobio nagradu za najboljeg igrača Hrvatske u svom godištu!

Tim: Pobjeda na turnirima u Italiji te nagrada od grada Poreča za perspektivnog igrača.

Vrlo ste mladi, neki od vas su i na fakultetu, kako usklađujete sportske obaveze sa ostalim dionicama vašeg života?

Teo: Zaista nije lako sve to usklađivati i treba ulagati puno napora i truda te biti spreman na odricanja koja većina naših vršnjaka nema, ali jednom će se sigurno isplatiti!

David: Ma sve se može kad se hoće! (smijeh)

Tim: Malo je teško uskladiti treninge sa školom, ali sve se može kad se hoće! Moram još reći da slobodnog vremena i nema baš puno.

Rukomet je jedan od najgrubljih sportova, mnoge igrače konstantno prate ozljede. Imate li i sami iskustva sa ozljedama?

Teo: Ozljede su u ovom sportu zaista česte kod mnogih igrača, ali ja moram reći da sam imao veliku sreću i do sada ih nisam iskusio na svojoj koži.

David: Uf! Od kuda da krenem?? (smijeh) Kronična ozljeda ruke od početka rukometne karijere, zubi razvaljivani, usna šivana nekoliko puta, ispod oka također imam nekoliko šavova... Ma bilo je toga, ali idemo dalje!

Tim: Operirao sam koljeno i palac, a šivao sam par puta glavu i bradu.

Tko je vođa vaše ekipe na terenu?

Teo: Pa pivot naravno! (smijeh)

David: Desni vanjski u napadu i centarhalf u obrani.

Tim: Nema nekog koji se posebno ističe kao vođa, ali  u rukometu je tako da je srednji vanjski lider...

Vratili ste se iz Dugog Sela sa priprema juniorske reprezentacije. Kakvo je to iskustvo bilo za vas?

Teo: Pa to je bilo uobičajeno kontrolno okupljanje u kojemu su treneri ispitivali našu fizičku pripremljenost te formu, i naravno sad se samo nadam da ću dobiti pozive i dalje te zaigrati na Svjetskom prvenstvu u rukometu. 

David: Meni je to bilo još jedno odlično iskustvo.

Tim: Bile su pripreme sa juniorskom repkom koja su se bazirala na testiranjima. Tu sam zaista dao sve od sebe, tako da je bilo jako naporno.

Kakve su vaše ambicije za budućnost? Želite li zaigrati u stranom klubu?

Teo: Pa kao i svakom sportašu, osvojiti Svjetsko prvenstvo, te zaigrati za jedan od vodećih klubova svijeta. 

David: Naravno, u Španjolskoj!

Tim: Dati ću sve od sebe kako bi što više napredovao u rukometu tako da uspijem s hobijem i nešto zarađivati. 

Mnogi kažu da pravi rukometaš treba pustiti "srce na terenu", slažete li se time? Imate li i sami neki moto koji vas vodi?

Teo:  Naravno da se slažem, a moj moto je "run and gun", što bi značilo trči i pucaj, odnosno zabijaj! 

David: Treba pustiti dušu na terenu! Rukomet želim igrati dok se ne počnem raspadati, kad se to krene događati - prestajem! Ništa prije. 

Tim: U potpunosti se slažem sa time jer tko tako ne misli nije mu  mjesto u tom sportu! Najvažnije je da se zabaviš dok igraš jer ćeš onda igrati najbolje.

T. Rogić